Beštijičine mudre misli http://bestijica.blog.hr

četvrtak, 30.06.2005.

Fragmenti ili tijek moje (ne)svijesti

- Jebote, ne mogu vjerovati da sam se toliko zanijela da sam OPET zaboravila na svoju fiziološku potrebu i umalo se opet popišala u gaće! Pa stvarno sam kao malo dijete - trebam nekog da me podsjeti otići na zahod!
- Beštijo, idi pišat!

...

- Da ja zapošljavam ljude, vodila bih neformalne razgovore vani uz cigaretu. Ne bi to kod mene bilo smrtno ozbiljno i suhoparno, satima sjedeći u sobi za sastanke...
- Ma da, onda ja ne bih ni prošla kod tebe na razgovoru, kaže moja nepušačica.
- Kako ne?! Pa bitno je kakva je tko osoba, a ne kako puši, jebote!
- Ojoj, vidi se da nisi muško..., krepa ona od smijeha.

...

- Ne bih mu ja dala gušta...
- Jebe mi se, otvoreno sam rekla sve što mi je na duši, pa nek' se misli...
- Ja bih igrala muškim kartama: ne otvaraj vrata. Budi Mr Jozo.
- Ja sam rekla svoje. Jebe mi se što će biti dalje. Nije mi do igre. Ne da mi se. Nemam vremena.

...

- Plavušo, nije genevska ciklona, nego genovska!
- Ma isti kurac, sve je to nama Evropa dala... Sad se moram jebavat sa rolleten-majstorima jer su zbog vjetra izletile iz ležišta, a kuhinja je poplivala kroz otvoren prozor. Spavala sam sa perajama na nogama.
- Bitno da znaš da se ne kaže merdijan, nego meridijan.

...

- Na policama se pojavila nova vrsta Durex kondoma: metalik ambalaža, a unutra oni koji produljuju seksualno uzbuđenje kod oba partnera. Zaboravila sam kako se zovu...
- Jesu to sa mentolom? Imam ja lubrikant na istoj osnovi...

...

Vidi - Kairos!

srijeda, 29.06.2005.

Pišulja

Jebemu, još uvijek ne mogu vjerovati... Popišala sam se u autu. Fuck!

Koja sam ja glupa koza, trpila sam, i trpila, i trpila... i kao izdržat ću od birca do doma...

"E da, odvest ću još i Dem do kuće... Aha, ma mogu izdržati, nije mi baš tolika sila na wc..."

Kad je ona izašla iz auta, počela je moja agonija. Jebiga, kad nije bilo nikakvih birceva uz put... Prostrujalo mi je mozgom da bih mogla negdje stati i spustiti gaće... A ni žbunja nigdje na cesti. Pa di da se popišam?! Da čučnem uz svoj auto?! Ma da! Pa da me snime ovi lovci na senzacije iz 24!

S takvim mislima naletila sam u trećoj na ležećeg policajca. Neosvjetljenog. Neoznačenog. Dobro, vjerojatno je označen, al' ja sam bila koncentrirana na svoj mjehur.
Kad je auto poskočio preko policajca, poskočio je i moj mjehur i sve je otišlo u tri pizde Marije Mute kad su se kotači ponovo susreli sa zemljom. Aaaaaa! Piš olakšanja nezaustavljivo je krenuo prema sicu. Aaaaaa!

Oćete li čuti kako sam pokušala izaći iz auta ne šireći noge dalje od koljena jerbo je poviše sve bilo mokro, fleka se i iz aviona vidjela, a ekipa iz kvarta je sjedila na zidiću nasuprot mog auta? Oćete li da vam pričam kako su me susjedi čudno gledali kad sam ušla u lift i torbom pokušala sakriti katastrofu praveći se da se ništa čudno sa mnom ne događa?

A moj zapišani siiic... Ajme... Sutra ujutro idem ravno u praonicu: "Dobro jutro, zapišala sam sic, molim dubinsko čišćenje." Već vidim poglede koji će govoriti da lažem jer sam tko zna što činila u autu... Ah, ti prljavi umovi...

A da mi je samo znati za koji sam kua trpila...

Ni sa djetetom nisam legla, pa da se zapišana budim...

I aj' sad reci, kako ne poželjeti biti muško: staneš uz cestu, izvadiš ga i riješiš se muke. Ovako - peri auto, peri robu...

Što bi tek bilo da ne vježbam "one" mišiće?

utorak, 28.06.2005.

Čačkam mečku

I nikakav odgovor je nekakav odgovor...

Ljudi su skloni dvostrukim mjerilima, pa ono što vrijedi za jednog, ne vrijedi za drugog i obrnuto.

Šutnja je zlato, ali ne i kod mene...

Tko je bez grijeha, nek' baci kamen prvi.

Svako zlo za neko dobro - a što je tu dobro?

Glupača što se uopće nerviram...

Nek' ti bude...

Stop.


Pametan bira svoje bitke.

ponedjeljak, 27.06.2005.

Sve što ste željeli znati o Beštijici...

Jedan dragi čovjek je izrazio želju da pročeprka po mojoj natalnoj karti jerbo ga je jako zanimalo što zvijezde o meni kažu.

Dobro sam se zabavljala čitajući o sebi iz njegovog kuta gledanja, pa evo, uživajte i vi. Slobodno dodajte svoje mišljenje o meni...

Ja ću se i dalje zabavljati sa interpretacijama... A tko se zadnji smije, najslađe se smije, hihihi...

Ti si škorpion s podznakom u lavu i mjesecom u vagi i na prvi pogled rekao bih da si osoba koju ne bih tek tako olako tipski karakterizirao.

Tvoj podznak u lavu govori da si jaka ličnost i bez previše muke dominiraš nad drugima. Iskrena si i direktna, romantična i pomalo idealist, ali ponekad možeš biti i egoistična, tvrdoglava i nedisciplinirana. Tvoje ponašanje u stvari može varirati od suzdržanosti do pretjerane eksponiranosti i ja mislim da si ti to oboje. Nekad suzdržana a nekad i eksponirana.

Tvoj mjesec u vagi govori o tome da imaš potrebu svidjeti se drugima, imaš urođenu učtivost, šarm i još si k tome vješt diplomat.

Tvoja emocionalna stabilnost ovisi o tome kako te drugi percipiraju i doživljavaju, odnosno koliko te odobravaju. Ti u stvari težiš tome da ti ljudi odobravaju a za uzvrat želiš ugoditi. Živiš od trenutka do trenutka i tako se i mijenja tvoje raspoloženje , naime u skladu sa slijedom događanja.
Lako podliježeš laskanju i mislim čak da si sklona flertu, ali ja bih ipak rekao da je tome razlog tvoja urođena nesigurnost.

Ti stvari i događaje doživljavaš umom, a ne emocijama. Tvoj um je kontemplativan, imaš puno ideja, ali ih nisi uvijek u stanju realizirati zato što smatraš da je važniji tvoj sud nego praktično djelovanje.
Također mislim da nisi dovoljno odlučna, ali ti si od onih ”tiha voda brege dere”.

Voliš muziku i umjetnost, ali ne osjećaš potrebu da se i sama aktivno realiziraš u tom smislu.

Srdačna si, dobre naravi i rado viđena u društvu. Partnerski odnosi su ti vrlo važni i najbolje funkcioniraš u suradnji s drugim ljudima. Jedan od razloga tome jest i to što naprosto ovisiš o tuđem mišljenju, odnosno ako te netko prihvaća, daješ sve najbolje od sebe.

Ti si dobra domaćica, voliš lijepo i estetski rafinirano okružje, voliš lijepu odjeću. Pretpostavljam da si snažno vezana za majku, držiš do tradicija i obiteljskih korijena.

Pretpostavljam također da si često mijenjala mjesto boravka, naime to potvrđuje mjesec u četvrtoj kući doma.

Ti si u suštini nesigurna i u želji da kompenziraš tu nesigurnost težiš statusu i materijalnom. Naizgled si proračunata i na neke ljude možda ostavljaš dojam hladne osobe, ali to je samo maska zaštite iz straha da ne budeš odbačena.
Tebi je vrlo teško pokazati nježnost koju doista osjećaš. Često puta potiskuješ svoje emocije i seksualnost, odnosno inhibirana si u tom smislu, iako si u dubini duše vrlo senzualna.
Spora si u razvijanju emocionalnih odnosa i postoji mogućnost da odabereš znatno starijeg partnera ili pak daleko mlađeg. Obje opcije su uključene.
Kad nekom pođe za rukom da probije taj tvoj emocionalni oklop onda si vjerna i odana.

Što se tiče tvog eventualnog braka, već sama natalna karta govori da to nećeš učiniti u ranoj mladosti već onda kad budeš dovoljno zrela (možda i prezrela, jabuko - ovo je šala). Taj eventualni brak bi trebao biti sretan i uspješan, a također je moguć i brak s vrlo uspješnim i bogatim partnerom (znači, ja nisam - i ovo je šala). Vjerujem također da ćeš svom bračnom drugu nesebično pokazivati ljubav.

Fizički si izdržljiva i jaka, zdrave tjelesne konstitucije i dobro podnosiš napore.

Vrlo si ambiciozna, čak i previše, neprestano imaš potrebu dokazivati se u poslu. Mislim da je uzrok tome tvoje dokazivanje ili roditeljima ili ljudima kojima si okružena. Također mislim da bi mogla poslovno vrlo visoko kotirati i vjerujem da u svom poslu izgaraš.
Tebi odgovaraju poslovi koji su čisti i uredni, bez previše prljanja ruku, dakle nešto što nije manualno.
Još jednom ponavljam, mislim da će ti poći za rukom poslovni probitak.

Da ne zaboravim, ti voliš čvrste odlučne muškarce koji se znaju boriti za sebe i također ambiciozne kao što si i sama.

Moram još reći da ipak postoje neki aspekti koji ukazuju da si izrazito individualna, odnosno da ne voliš konvencije i konformizam. Sklona si neuobičajenom pristupu svom domu i obitelji.

Rekao bih da si još nepredvidljivija nego što sam naglasio i još nisam napisao da si vrlo pametna i intuitivna. To je također očito. Da, vrlo si interesantna...


To je to. A sad koliko ima veze sa mnom... No, anyway, hvala Ti. :Beštijica miga i cereka se:

nedjelja, 26.06.2005.

Crtica o začinima

Jučer sam kužinavala.

Ponosna sam vlasnica raznih začina koje ni ne stignem potrošiti do kraja jer se u njihovu ambalažu uvijek nasele bube namjernice, mali zli paraziti, pa nakon nekog vremena sve odleti u smeće.
Baš kao i sa svim u životu, prije ili kasnije, ode sve u kurac...
I sad nek' mi netko kaže zašto na ovom svijetu ne postoje minimalna pakiranja dostatna za dvije ili tri konzumacije... Zar to ne bi bilo bolje? Uzmeš, isprobaš, ne svidi ti se - ciao i u smeće. Ili, svidi ti se – mmm, ovo je moje!... i trk po još.

No, kad god sam u prilici, ne propuštam pronjuškati i uvijek me nešto novo omađija...

Uživam u igri miješanja, isprobavanja različitih okusa, stvaranju naizgled nemogućih kombinacija... Da, volim se igrati...
Meni bliski ljudi znaju da je to samo donekle istina. U duši sam tradicionalist i (pre)često zaigram na ziherašku mediteransku kartu od soli, papra i maslinovog ulja.

Ono što sam naučila jest da se sa začinima valja igrati u vrlo malim količinama, gotovo u tragovima. Kad ih nema – ne valja, kad ih je previše – ode sve u kurac.

Tako je i moja hrana odletila u smeće. Nikad nisam voljela prejako začinjenu hranu. Ostala sam gladna, ali ionako mi nije bilo do jela.

Jedan od začina kojeg nikako ne volim u količini većoj od natruhe jest ljubomora.

...

Danas me prošla volja za kužinavanjem. Postoje i alternativni načini snalaženja.

subota, 25.06.2005.

E moj Antonio...

Antonio, vruuuuće mi je...

Ništa.

...

Antonio, vruće mi je...

Još uvijek ništa.

...

Antonio, jebi mater!!!

....

Još uvijek je vruće.
Jebote, prava sam Penelopa!

petak, 24.06.2005.

Bitanga Metroseksualac i Šatro Princeza

Jučer sam cijeli dan kljucala pod naletom umora od koncerta, a bogami načeta i prevelikim radom plus zubom vremena. Jebiga, nećemo se lagati, vrijeme neumorno teče, poput pijeska koji nezaustavljivo sipi kroz prste. Oh, kako samo serem...

Nego, javio se Bitanga, da ne mislite da sam uzalud piskarala...

Bitanga Metroseksualac i ja dogovorili kavu. Zbrisala sam s posla, trebao mi netko da malo podigne moj tlak, hihihihi...

Mjesto radnje: teška konspiracija, ali je Bitanga doletio glavom bez obzira, grlom u jagode. Brz ko metak, a nije ni petak bio, hihihi...

Kako ćemo se ono prepoznati? Kao da se sjećamo tko smo kroz pivsku izmaglicu kad mozak radi u leru... Aha, on u crvenom, ja u crnom. Aj' dobro...

Došla Šatro Princeza u crnom (kurac u crnom, ali to je samo radi zajebavanja), stigao Metroseksualac sa friško izbrijanim pazusima. Mirišljav, jebote! Dobro je mirisao, zaboravih pitati koji je to miris. Sigurno bi odgovor bio da njegovi NEDLAKAVI pazusi proizvode divne rusulice koje okolo šire opojan miris.
E, a onda se mene napada kad kažem da treba brijati pazuhe, ccc...

Vid', Bitanga ima zelene vražičaste oči! Vrludaju te oči okolo naokolo, ne miruju ni trenutka. Sve snimaju, ali mi nisu otkrile što su točno snimile, heheh... Vragu iz vreće ispao taj Bitanga...

Smiješan tip taj Bitanga Metroseksualac... Svakog vraga zna, ali onako više đir tihe vodice koja brege dere, sve kao neće, neće, kad puf! - ispali nešto i jedino što mi preostaje je smijeh...

Ma zanimljiv je, bogme jest... Dođe mi da ga preporučim svakom za kavu, ali on želi ostati u tajnosti, pa vam ne smijem otkriti tko je. Možda vam se sam otkrije, ne bih znala, prepustit ćemo zubu vremena (sic!) da napravi svoje... A jebiga, i metroseksualci znaju biti sramežljivi, hihihi...

Zadovoljna sam kavom. Onako baš ugodan tip taj Bitanga, kao što sam i očekivala. Fin, bečka škola, ma ne bi čovjek rekao ovako, buhuhuhu...

E da, čemu sam se nasmijala na rastanku: srcedrapateljski rastanak kod naših auta i on mi onak' prijateljski stisne rame! Rame, eeej! Valjda je to znak da me prigrlio kao pravu jaranicu, hahahhahhahha... Ali to nije sve! Uvijek taj ali kod mene...

Poljubio mi i ruku. Aha... Evo sam odlučila da je neću oprati do idućeg susreta, hihihihihi...

P.S. Nego, sve se mislim kako je Bitanga Metroseksualac još i dobro prošao: obično ubijam one koji otkriju tko je u stvari Beštija... A znam kako se izvukao - zaključili smo da nema vremena za seks, a kako ja kao prava bogomoljka gricnem glavu bogomoljcu afterwards, tako je on ovaj put i izvukao živu glavu. Za sada, hihihihihiihi...

Ah, jebiga, poslije ove moje zadnje opaske se definitivno neće razotkriti... Sorry pipl...

Bitanga, ne zamjeri, ti si jedan cool kit! :Beštijica miga i cereka se:


Update: Rekao mi je da sam blentava i neozbiljna luđakinja, hihihihihi... Apropos onog mirisa: to je njegov prirodni, ispodpazušni mošus. Jebate, njega treba prodati nekom parfemskom koncernu i zaraditi bijesnu lovu na njemu. Imam ideju: znam kako ću baciti parangal, pa uskoro stižem s mrežom da mi bude lakše tegliti ulov, hihihiih...

četvrtak, 23.06.2005.

Lažeš, dušo... Lažeš, vještice...

E, i ja bila. Nego. Još najbolje da se nešto veliko u ovom gradu dogodi bez mene...

Moja ekipa imala je trudnicu u svojim redovima (nisam!), pa smo se sa sredine terena povukli prema natrag da joj ne pozli u omiljenim koncertnim kombinacijama "ovaj mene s leđa, ja ovog zguza, on leži na ovoj ispred sebe...". Tamo se lošije čulo. Malo je zajebavao zvuk koji se odbijao po tribinama i vraćao nazad. Bezveze.
Inače, atmosfera na stadionu bila je za prste polizati. Konačno je i Maksimir dočekao da mu se ono ruglo od stadiona napuni kao šipak koštica...

Bebek - zakon. Ova druga dva nisu baš po mom guštu, al' ajde, bitno je bilo sudjelovati i zabaviti se.

Nego, zašto ja sve ovo pišem: moli se (relativno mladi) gospodin u crvenoj majici na bretelice (hihihi) i sa plavom kapicom na glavi, koji se onak' slatko razbacivao, da mi se javi na mail. Šifra: "bitanga i princeza", hihiih...
Koju, btw, nisu odsvirali... Ah, srce mi se slomilo na dva dijela zbog bitange. I princeze...

I da ne bi netko nešto krivo pomislio, pazusi dotičnog gospodina su bili uredno depilirani usprkos Balkanu na kojem živimo, hehehe...

A sad idemo na neku temu, da ne slinim za Dugmićima, ionako danas svi sline, a meni to ide na kua.
Meni je skroz ok da se muškići depiliraju. Zar nije to a must?

Pa jebote, zatukla bih sve muškiće s busenjem koje nevino proviruje ispod pazuha. Ne mogu vjerovati da se još uvijek gomila gomiletina Hrvata ne depilira.
Aj' zamisli ih samo kako ujutro nanose antiperspirant po busenu... Bljaaaaak... Tijekom dana se antiperspirant pomiješa sa izlučevinama, pa otvrdne, napravi se korica po dlakama... Odvratno... Higijena - nula bodova.
Osim toga, kako očekuje da ga sočno izližem ispod ruke ako mi tamo dlačurine kopaju po očima?!

A da ne govorim kako ni ne podrezuju svoje intimne dlačice. Daj to, jebote, malo sredi, a ne da počnem vrištati kad se skineš!
Ok, razumijem, ne moraš se depilirati (osim ako ti ponos nije toliko mali da se ne vidi u šumi dlaka), ali daj to uredi, podreži, skrati, napravi smislenu cjelinu od vrištećih dlaka. Uobliči ih. Shvati to kao svoj vrt koji treba s vremena na vrijeme plijeviti. Ni kaktusi ne uspijevaju ako ih samo zasadiš i pustiš da rastu, zar ne?

Ili npr. dlakice po jajcima? Pa zar vam ne idu na živce?! Zar vam ne bi bio bolji osjećaj prianjanja usta, ruke, jezika po njima da ih uopće nema? Nema odvratnije stvari nego vidjeti neke kvazi dlake po jajima. I onda meni netko kaže da tražim dlaku u jajetu... Pih, eno je, ne moram je tražiti...

A dlakava leđa, ramena, guzica... Brrr... Siročići, vjerujem da tim orangutanima nije lako. Vidjela sam jednom jednog koji je obrijao svoja leđa, pa su mu se bidnom korijeni upalili, nastali čirići sa bijelim vrhićima, ma prestrašno... A jadan, još je vruće bilo, ljeto u punom zamahu, a valjda se macan orangutan htio za plažu zbigecati, a kako se znojio po tim leđima, dobro da sepsu nije dobio...

Muškići su tako šlampavi po pitanju svojih dlaka...

Bitno da smo mi žene tuke i da manijakalno skidamo kompletan dlačni pokrov na koji nabasamo. Ono, uletimo u kupaonu, uzmemo britvicu u ruke i omađijano krenemo potezati po tijelu i ne odustajemo dok sve ne uredimo.
A vi, muškići... ccc, sram vas bilo...

Hajmo curice, hajmo dječaci... žiletiće u ruke...

srijeda, 22.06.2005.

U strahu su veeelike oči

Ehhh, jučer nakon cjelodnevnog rada, zaputim se na cugu u prirodu. Priroda u Zagrebu je npr. Hipodrom. Izvališ se udobno u stolicu, cuclaš nešto, palucaš jezikom, ali u funkciji hlađenja zubi, ne u onoj drugoj funkciji, gledaš konjiće i odmaraš um i oči na zelenoj travi.

Ali, kako ja nisam dijete prirode (more se tu ne računa), tako sam ja na vi sa različitim beštijama koje su se sinoć tamo ukazale. Mjesec je bio pun, pa su valjda i one podivljale.

Prvo sam na jedvite jade preživjela napade komaraca, letećih hrušteva i nekih crnih krckavih buba od kojih se čak jedna drznula i uletjela mi u leđa. Aaaaaaaa! Skinula sam gornji dio sa sebe u roku odmah vrišteći pri tom, što je bilo popraćeno Dem-Kokovim umiranjem od smijeha.

Mahnitim mahanjem ruku otjerala sam zatim avijatičarski napad hruštova (ne pitaj me je l' to stvarno hrušt bio, pojma nemam, Dem kaže da jest, a ona je majka, ona zna...). Kolateralnih žrtava je bilo komada dva. Jebiga, nisam htjela, ali kad zamahneš u panici jako rukama, um ne caruje, samo snaga klade valja.

Zatim su me pojeli komarci po desnoj nozi. Grrrr, jedino mene, valjda sam im bila najslasniji zalogaj...

Onda se u neko doba ukazao jarac. Aha, pravi pravcijati jarac. Sa veeeelikim rogovima od kojih mu je jedan gledao na lijevo, drugi na desno. Beketao je (ili meketao?), hodajući za ljudima, valjda tražeći svoju mamu.
Ugledavši ga, mali Ćuk je povikao: "Vidiii, kozmić!", misleći na kozlića, al ovo je već pravo jare bilo, ma kakav kozmić.
Kad je krenuo prema našem stolu, tužno meketajući, beketajući, isto mi nije bilo svejedno. Ja sam jedina sjedila njemu leđima okrenuta, pa sam odmah u glavi imala situaciju kako on pod utjecajem punog mjeseca iznenada popizdi, zaleti se i mene ubode, brrrr... Hmmm...

Ode kozmić, odahnula ja, nastavim cuclati svoju cugu, kad počne propinjanje jednog vezanog konja. Valjda mu dopizdilo čekati gospodara, oće sam u šetnju, što već..., pa negoduje njišteći i propinjući se. Sumnjičavo promatram ja taj konopić s kojim je vezan i opet u glavi imam scenu konjskog popizditisa i kako se otima i u galopu ruši sve pred sobom. I mene, naravno... Brrr...

Ah, sinoć sam doživjela više stresa nego da su me zatvorili u kavez sa lavovima...

Nego, da ti ja nešto kažem: ja sam dijete asfalta, nemoj me tjerat među životinje, oni i ja smo na vi. Dovoljno je da samo jedna beštija bude u blizini.

Ova beštija je antibeštijski raspoložena prema drugim živinicama i nije naučena dijeliti životni prostor s njima. Naročito ne životni prostor koji bi za hrušta bio moj vrat ili moja glava... Brrr...

utorak, 21.06.2005.

Tommorow may (not) wait

Dakle, jučer smo Barba i ja neumorno ping-pongirali riječima i pretresali raznorazne teme, pa je tako u neko doba dana nastala i priča o stanju vrsta u našem prirodnom staništu i polarizaciji muškaraca na Homo Dalmaticuse var. Vagabondo Pescadore i Balcanicus Vulgarise.

Priča je pisana zajedničkim snagama, a kako nam se oboma svidjela, odlučismo je podijeliti s vama.

S obzirom da je Barba jedan genijalno munjen lik i ne ide mu najbolje smisleni tok svijesti (he he), ja sam se našla u ulozi one koja će sve kockice povezati u jednu cjelinu.

Pa krenimo detaljnije...

Vagabondo Pescadore je danas rijedak i egzotičan muški dalmatinski cvijet, jedan od primamljivijih primjeraka za žene svih vrsta, boja i veličina bez obzira na regionalnu ili nacionalnu pripadnost.
Žene se lijepe za njega kao muhe na med (ilitiga govno, ako smijem dodati, hihihi), no to je cijena egzotike koju će svaki od njih stoički podnijeti.

Primjerci ove pasmine obitavaju u staništima isključivo pogodnim za promatranje, a da mogu biti i promatrani. Kreću se u malim grupama od jedan.
Može ih se uloviti parangalom uz svijeće i u sumrak jer imaju pozamašan apetit i tu se može dogoditi da pomrsi konce i iskusnoj lovici.
Kapitalni primjerci ove vrste ne libe se odlazaka u jednu od svjetskih destinacija kombiniranu sa posjetom Amazoni ili indijskim hramovima, odnosno tamo gdje je i Bog rekao laku noć.
Pescadore ne voli peglanje i čišćenje, a pri obavljanju tih poslova imunitet mu naglo opada i dobiva osip.

U slučaju da jednog od ove vrste želite zadržati, usprkos neredu koji proizvodi, brinite se o njemu, kuhajte mu jela koja voli, a on će s vama podijeliti te iznimne trenutke dodajući začine za koje ste mislili da postoje samo u botaničkom priručniku.

U svakom slučaju, ako ste pažljivo proučili uputstva za održavanje, zatim ih pravilno primijenili i ako vaši živci tijekom tretmana ne promjene svoj promjer, možete sa sigurnošću utvrditi da ste vi ponosna vlasnica svog Homo Dalmaticusa.

U suprotnosti s Pescadorcima su pripadnici skupine Balcanicus Vulgaris čija je glavna odlika odsustvo veće inteligencije i redom se deklariraju kao pasionirani navijači Hajduka što je ujedno i smisao njihova života.

Problem se pojavio kada su Balcanicusi počeli zauzimati ekološku nišu Pescadoraca što je dovelo do neravnoteže u hranidbenom lancu.
Iskreno mislim da se Vagabondo Pescadore lakše prilagođava novim staništima pokazujući svoju mobilnost, dok Balcanicus Vulgaris pokušava dominirati u području svog vidokruga, bez da mrdne guzicom, što ženske primjerke čini apsolutno isfrustriranim.

Recentna turbulencija koja je dovela do bitnijeg narušavanja prirodne ravnoteže zbila se početkom devedesetih s početkom rata na ovim prostorima kad su se Vulgarisi, bježeći pred metkom, spustili na more.
Pescadorci su se povukli dublje u kontinent, u naivnom cilju daljnjeg usavršavanja svog intelekta. Kad su naposljetku izoštrili svoj um, a i štošta pri tom, pokušali su se vratiti u svoje prirodno stanište, no ono nije bilo ono koje su poznavali od rođenja i kakvo su ostavili odlazeći trbuhom za kruhom i vođeni glađu za novim iskustvima i spoznajama...

Njihovo more postala je memljiva močvara u kojoj su se skupljali različite vrste crviju i žaba, a pravih kapitalnih primjera Pescadoraca je bilo sve manje i manje...

Tako su Pescadorci krenuli u potragu za novim staništima, daleko od svoga mora, evoluirajući su dobili pluća, počeli disati na nos i usta. Škrge su ostale samo kao znak raspoznavanja, a nestalo je i kožice među prstima. Pescadorci više nisu naizgled bili ono po čemu su ih prije prepoznavali...

S druge strane, svojim radom i zalaganjem dobili su zadebljale moždane opne i malo jače prste. Skužili su da um caruje, snaga klade valja, a da potomstvo treba zbrinuti.
Pri tom bi im katkad more zatitralo u očima, ali bi se pogled ubrzo razbistrio i krenuli bi još dalje, u neki bolji svijet, daleko, daleko od svog staništa...

Kako nisu zaboravili odakle su potekli, a znajući da se moraju povremeno vratiti na promijenjeno stanište, odlučili su iznajmiti jahtu ili osamljeni svjetionik, lagano se smijući svim Vulgarisima koji nikad neće doći do te spoznaje.

Ukoliko ste baš vi ponosna vlasnica jednog Homo Dalmaticusa, ne biste trebali imati problema pri slijedećem biranju ljetovanja: od svjetionika do jahti razasutih po Jadranu - na vama je da birate.

...

Svaka slučajnost sa stvarnim osobama je apsolutno namjerna!

ponedjeljak, 20.06.2005.

Daj spermić!

Svaka žena je barem jednom u životu pomislila: «Ako ne nađem adekvatnog partnera do te i te godine, ma zamolit ću frenda da mi napravi dijete! Nek' ja imam svoje dijete, a onda kasnije, ako neki partner dođe, dobro dođe, ako ne, brinut ću se sama za dijete, odgajati ga, realizirat ću se kao majka bez obzira na brak (brak kao preduvjet za djecu).»

Kad god bi se to spomenulo nekom muškom frendu, naišlo bi se na odobravanje jer je "šaljivi" prijedlog implicirao ševu bez kondoma, a tko će još to odbiti... Nudi se seks sa jedinom obvezom stvaranja djeteta. Di ćeš bolje od toga...

E, pa dragi moji spermići, zar biste uistinu to napravili? Ono, dođe vam frendica mrtva ozbiljna i nudi ševu sve dok ne ostane trudna. Ne traži ništa zauzvrat, niti da se brinete o djetetu, nikakvu alimentaciju, sudjelovanje u odgoju, ništa, ništa... Želi samo rasplodnog bika i to je to. Sa začećem sve prestaje i vi možete dalje u svijet.

Malo sam razmišljala: da mene pita prija da joj dam jajnu stanicu, ne bih joj dala. To je moje! Recite da sam sebična, ali ta jajna stanica nosi moje gene, dio je mene, ma to sam JA!
Ne bih podnijela pomisao da tamo negdje raste praktički MOJE dijete u nekoj drugoj obitelji, nekog drugog zove mama, bez iti malo svijesti što se uistinu odigralo prije njegovog rođenja... Ma nema šanse!
Možda bih samo sestri to napravila i to ako bi ona baš žarko željela dijete, a ne bi bilo drugog načina da dođe do relativno svog djeteta. Da, samo Cici i nikome više.

A muškarci? Znam za nekoliko slučajeva prodavanje sperme za vrijeme faksa. Čini mi se da se u Italiji svojevremeno mogla dobiti fina lova za to.
Dođeš u Trst, prije shoppinga svratiš do tog instituta, daju ti neki Hustler ili nešto u ruke, svršiš u plastičnu teglicu, dobiješ lovu i – hvala, pa pravac u shopping. I dođite nam opet – viknu za tobom.
Njima je to tada bilo skroz cool, nisu uopće vidjeli problem u tome.

Zamisli samo da je tamo neki mali Giovanni u stvari Perin sin i da nije čistokrvni Tršćanin nego je napola npr. iz Duge Rese... Kako to Peru nikad nije kopkalo je l' se "realizirao" koji od njegovih prodanih spermića, šeta li jedan, dva ili dvanaest Perica negdje po svijetu?

Mene bi to proganjalo...

Ili, kako bih ja, molim te, zamolila nekog frenda da me oplodi svjesno birajući da će mi dijete rasti samo s majkom bez imalo svijesti da mu je ovaj barba Krešo u stvari biološki otac?
Ma ne bih imala srca unaprijed osuditi dijete samo na jednog roditelja... Ne govorim sad o situacijama kad se muškarci unaprijed odreknu djece, ne žele imati nikakve obveze prema njima jer sam sigurna da ženi u momentu začeća ni u peti nije bilo da je ovaj s kojim se poševila takav gad.

Sasvim mi je svejedno doniraju li se ili prodaju spermići i jajne stanice, tu nemam nikakvih moralnih dvojbi. Meni je nevjerojatno da ljudi to rade...

A vama? Pitam vas mrtva ozbiljna, iako sam svjesna da će biti i zajebancije...

nedjelja, 19.06.2005.

Adio

Sanjala sam te noćas...

Nešto mi je šapnulo da izađem na balkon i pogledam prema dolje. Gledao si me snenu sa svog balkona, točno kat ispod mene. Nisam znala da si tako blizu...

Nasmiješila sam se i potrčala niz stepenice.

Stajao si naslonjen na dovratnik, propuh je raščupavao tvoju frizuru. Pa ti imaš dugu kosu! Smijali smo se dok sam rukama pokušavala ukrotiti tvoju kosu, suprostavljajući se vjetru...

Tvoje ruke obavijale su se oko mene, čvrsto stežući kao da me nikad neće pustiti...

Ne postavljaj suvišna pitanja... Pogledaj unutra, u mrak, reci što vidiš... Pokaži mi očima...

...

Stvarnost je drugačije obojana, a vrijeme koje krademo ide svom cilju.

petak, 17.06.2005.

O ženama i muškarcima, odnosno kako su me Barba i Rider potegli za jezik...

Jebiga, jezičava sam, a lako žabu u vodu namamiti, he he...

Evo npr. jučer sam zaključila kako je nas žene sjebala emancipacija. U jednu ruku jest, i to na onu komotniju stranu, ako plošno promatramo da je žena prije bila doma, svirala kurcu po cijele dane, nešto petljala oko kuhinje i djece, uglavnom se odmarala čekajući muževljev povratak doma. Kad bi pozavršavala sa kućanskim poslovima, sređivala se da bude lijepa za svog hranitelja, dočekivala ga sa serviranim obrokom na stolu... Ma živa idila od života za oboje... Žena je bila ispunjena svojim kućansko-bračnim obvezama, muškarac ponosan i sretan što se brine za svoju obitelj, zarađuje, ima sretnu i mirnu ženicu...

Kako se vremena mijenjaju, tako su i žene poželjele graditi karijere, maknuti se malo od doma, od djece i muža, ne umanjujući pri tom svoju ljubav prema njima. I tu je nastao problem.
"Što sad ona ima ganjati karijeru?! Što sad ona ima zarađivati kao i ja ili čak, ne daj Bože, više od mene?! Pa to je muška sfera, što se sad ona tu petlja?!"

Onda je muškarac skužio da će lagodnije živjeti s dvije plaće u kući, pa je počeo poticati ženin rad jer su mu sa porastom standarda porasli i apetiti. Baš kao i ženi. Eh, eh, teško s magarca na konja...

Žena je bila sretna jer su joj se odškrinula vrata u "muški svijet", pa se duplo više trudila da stigne obaviti sve svoje poslovne i kućanske obveze. Pa, Bože moj, zar je netko vidio muškarca da pere suđe ili mijenja posteljinu? Zar je netko vidio muškarca da čisti prašinu sa polica i pere stakla? Pa to je ženski posao!

Onda se stvar malo po malo počela okretati, žene su počele shvaćati besmisao podjele na muške i ženske poslove u novonastaloj situaciji, pa su počele inzistirati da im se pomaže i kod kuće. Muškarci su nevoljko preuzeli dio tih poslova, glasno negodujući svaki put kad bi morali skupiti svoje smrdljive čarape sa poda usred dnevne sobe ili što opet moraju usisavati.

Neka mojoj ludoj glavi netko objasni zašto bi to u ovo današnje doba bio ženski posao!

Sasvim je prirodno da žena želi zadovoljiti i svoju poslovnu ambiciju, biti neovisna o svom partneru, donositi doma financijske rezultate svog rada. Baš kao i muškarac. Na kraju krajeva, ona želi biti ravnopravni član te zajednice. Pa nije to rezervirano samo za njih!
Isto tako, sasvim je prirodno da se želi realizirati i kao majka, a biti majka i brinuti za potomstvo poteže sa sobom i brigu za gnijezdom. Tu nam treba muškarčeva pomoć i - evo nas opet kod problema.

Stvarno mi nije jasno zašto se uopće problem pojavljuje jer nije muškarac "gost u kući", nije netko tko je u prolazu donirao svoju spermu bez imalo svijesti o tome da su djeca i njegova, zar ne voli on tu svoju ženu toliko da ne dozvoljava da se ona ubija od poslova?!

Osim toga, zašto je muškarcima teško shvatljiva ženina bipolarnost, da je tako nazovem, na karijeru i majčinstvo, na želju za radom i brigu o gnijezdu, udovoljavanju mužu iz gušta i inzistiranju da isti ravnopravno sudjeluje u svim kućanskim poslovima?

Da se razumijemo, nikad ne bih bila sretna da ne radim. Nisam taj tip. Ne bih se osjećala dobro u toj koži. Isto tako, ne bih bila u potpunosti sretna da se ne realiziram kao majka.
Znam da to sve ne mogu i ne želim uskladiti bez muškarčeve pomoći. Kako će to ići kod mene u praksi, ne znam. Pisat ću vam...


P.S. U ovom tekstu sam govorila o zajednicama između muškarca i žene, nisam se doticala sposobnosti samo jednog od njih/nas da sam(a) kroči kroz život ganjajući karijeru i odgajajući djecu bez ičije pomoći, pa molim da se to uzme u obzir.

četvrtak, 16.06.2005.

Jebala nas emancipacija!

Čitali ste nekidan kako me Crna ovca digla na tajnovitost, zar ne? Namamila me svojim engleskim komentarima i slatkorječivim misterioznim porukicama da sam se odmah zapitala tko to meni piše. Mislim, kao dan mi je bilo jasno da se netko zajebava, a opet me intrigiralo tko je sad to i zašto. Tipično žensko, što ćeš...

Objektivno i svjesno, ne palim se na slatkorječivost i definitivno cvijet (pogotovo ne cvijet u jpg formatu) ne prolazi kod mene (osim u jednom jedinom slučaju kad sam se raznježila dobivši mailom slikicu ruže iz privatnog vrta :ovdje ide mig-mig:).
Ne daj Bože da mi se uz to spomene ona ofucana fraza cvijetu cvijet ili ruža ruži, odmah stavljam dva prsta u usta i izbacujem sve iz želuca, crijeva i žući, a sugovornik je kod mene prekrižen za vijeke vijekova.

Mogu ja tu sad trubiti kako mene osvaja osobnost, kako mora postojati ono nešto kod frajera, kako moram osjetiti taj fluid (pazi, molim te, riječi – fluid – hahaha...), kako ću prije pokleknuti pred grintavom snagom muškarca, neobuzdanim smijehom, pomalo sirovim i nesputanim forama, nego pred uglađenim i decentnim manirima mladog dobro odgojenog gospodina smjera bečke škole... kad ću se poskliznuti na testu kod prve tajnovite naznake romantike. Jebiga.

Nego što htjedoh reći? Mi žene, bile beštije ili mimoze, padamo na jednake fore. Uvale nam spiku, poklone cvijet, zavrte tri romantične fore i uz minimum normalne obostrane simpatije može nam se prodati muda pod bubrege. Možete nam uvaliti štogod, heheh...

Ma sve smo mi u biti renesansne djeve u duši i sve redom - što svjesno, što podsvjesno - imamo u glavi bajkovitu sliku barenja koja će završiti prizorom zajedničkog odlaska u zalaz sunca i riječima ...i živjeli su u braku punom ljubavi, dugo, sretno i sa mnoštvom divne dječice...
Rigate, je l' da? I ja isto rigam, ali priznajem da mi je to negdje iza, duboko potisnuto u podsvijest.

Valjda mi to u ženskim genima nosimo, što ja znam, ali ne vidim drugo objašnjenje...

Sve mi, bile lavice ili grlice, tražimo jaču polovicu, onoga tko će nas štititi, paziti i maziti, biti otac našoj djeci, oslonac u životu, prijatelj pod stare dane, najbolji ljubavnik u životu, blablabla...

A što imamo?
U moderno doba ženske emancipacije, jasno izražavanje svih ženskih želja i potreba, u vrijeme nemilosrdne međusobne borbe za dobro mjesto pod poslovnim suncem i suvereno vladanje svojim životom, u doba kad nas Cosmo indoktrinira da nam muškarac nije neophodan u životu... imamo žene amazonke, nemilosrdne ratnice, grube igračice koje u stvari žude za onim starim romantičnim vremenima kada su vitezovi slamali njihova srca i skakali im u pomoć na svako žensko šatro nehajno ispuštanje maramice iz nježne ručice.

A današnji muškarci... ma meni se ponekad čini da su oni tako dezorijentirani sa našim čudnim signalima koje odašiljemo, da ponekad pojma nemaju što bi s nama ili kako bi nam prišli, pa nas radije zaobiđu.
I tako ostanu nesretni oni, a bogami i mi. Ok, ok, karikiram malo...

Uglavnom ne valja kad si solo. Ok, ok, poštedite me sad priče da je bolje solo nego u lošoj kombinaciji – slažem se s tim. Ovdje pokušavam naglasiti da je uglavnom svima prirodno biti u zajednici, ne sam kao otok.

I tako, kao što rekoh jednom prije: drage moje žene, zajebala nas je Clara Zetkin. Jebala je emancipacija! Zar nam nije ljepše bilo biti doma i odgajati djecu, pustiti muškarca da se brine za nas?

Eh, da mi je ova pamet i ono doba...

P.S. Sve ovo seruckam jer imam očajno tešku fazu na poslu... Dobro, oće li mene netko više bogato oženit ili neće?!

srijeda, 15.06.2005.

O Caveu i sladostrašću

Ok, preumorna sam da bih pisala nekaj mudro...

Sinoć sam bila na koncertu Nick Cavea. Jebote, koja je to faca! Koncert za pamćenje, mrak mrakova, ludilo jedno... Svi koji niste bili, a htjeli ste, požderite se! Od jutra pičim njegove CD-e kojima maltretiram ostatak ureda koji nije baš sklon toj vrsti glazbe. Jebiga, ko im je kriv, danas sam pod dojmom, nek' me trpe!
Update: Iz ovog majstorskog pera pročitajte detaljnije o koncertu.

Nego, razmišljala sam zadnjih nekoliko dana o Barbinom postu o orgazmu i iznenadila se koliko malo ljudi mu je odgovorilo. Razumijem ljude koji općenito o tome ne pričaju jer nemaju potrebu, ne žele, srame se, smatraju to možda prelaskom granice dobrog ukusa... Svatko ima pravo na svoj izbor.
No, onda molim iste da odustanu i ne čitaju ovaj post dalje!

Vi hrabri muškarci i žene, voajeri, manijaci, perverznjaci, i egzibicionisti - samo naprijed! He he he...

Kako mene ne muče pitanja pričati ili ne i s obzirom da sam detabuizirala sama sebi takve stvari, ne vidim ništa loše u tome da se ogole sladostrasne činjenice. Dajem vam na volju da budete eksplicitni koliko god želite, birajte vrstu odgovora: mehanički, pornografski... kakav god, samo da oslikava vaše osobno mišljenje i iskustvo na tom polju.

Aj', baš me zanima koliko vas će odgovoriti na... taa-naaaa: KAKO KOD VAS IZGLEDA ORGAZAM?

Da ne biste sad lutali okolo, kopipejstat ću svoj odgovor s Barbinog bloga kojim otvaram današnju temu:

Svršavam dok me šef maltretira, a to se očituje u bijesu u mom mozgu i povremenom mlaćenju jezikom. Ili si mislio na orgazam orgazam? :) (beštijica 08.06.2005. 14:46)

Mislio sam na orgazam kao vrhunac seksulanog uzbudjenja. (barba 08.06.2005. 15:09)

Aha, tako reci. :) Kod mene bude ovako: ritmičko stiskanje svih mišića, i unutarnjih i vanjskih, potres u utrobi koji se širi prema van i manifestira kao podrhtavanje tijela, bljeskovi pred očima bez obzira bile zatvorene ili otvorene. Još nešto ili sam zadovoljila odgovorom? A sad izvoli ti odgovoriti na svoje pitanje. (beštijica 08.06.2005. 15:27)

Da li bi to svrstala u vaginalni ili klitoralni? Da li su orgazmi multipli? Da li to dosizes nakon penetracije ili mastrubacije? Inacne kod mene pocne malo ispod pupka siri se kroz trbuh bokove i bedra traje 3-5 sekundi i nakon toga slijedi ejakulacija. (barba 08.06.2005. 16:12)

Uh, doktore, čekaj da se sjetim. Pa sigurno ne dostižem mentalno, podražaj mora postojati i to vaginalno-klitoralni, ponekad samo klitoralni. U skladu s tim možeš i orgazam klasificirati. Ponekad su multići i to u nizu tri, četiri za redom. Ponekad ima i ejakulacije. Ok, misim da sam bila prilično detaljna, eksplicitna i jasna. :) (beštijica 08.06.2005. 16:19)


Next, please!

utorak, 14.06.2005.

Opasnost na cesti

Svi me zajebavaju zbog vozačkih anegdota. Ma jebite se više, čemu biste se smijali da vam ja ne pričam što mi se sve dogodilo, he he he…

Oni koji me odavno čitaju, sjećaju se priče kad mi se upalila lampica za ulje, a ja sam je odgovornoj osobi opisala kao Aladinovu svjetiljku ili situacije kad se upalila lampica za ispušne plinove, a ja sam je, ne znajući o čemu se radi, opisala kao – hidrant! Ah, plavuša, što ćeš…

E pa ovaj put sam uspjela lagano unesrećiti dvoje kolega.

Prvi slučaj je moja draga kolegica, moje žrtveno janje, koja se svaki dan vozika sa mnom i bila je sa mnom u svim mogućim prilikama: kad sam prvi put sjela u auto, kad sam prvi put išla na aerodrom, kad sam prvi put išla u Austriju…
Uglavnom, prija ima živce od konja i, očito, apsolutno povjerenje u mene što se vožnje tiče (oh, imaš kavu za ovo:)), a vjerojatno je razlog taj što ona ne vozi…

Jednom mi je pomagala da se uparkiram ("na nos" – molit ću lijepo, znam još i "na dupe", ali bočno – kuku i lele! A znaš zašto je problem bočno parkiranje? E pa zato što su me muškarci učili da je pedalj 20 cm!, pica im se ogadila...), izvukavši glavu kroz suvozački prozor i navodeći me: “Ajde, ajde, ok, ok, motaj, motaj, možeš, možeš… STOP!!!!”
Tako smo se nas dvije idilično uparkiravale, a kako je meni puhalo kroz njezin prozor, zaključila sam da bih mogla zatvoriti taj prozor. Desnom rukom sam nevino stisla botunčić za podizanje suvozačkog prozora ne vodeći računa da je njoj glava vani.

“Aaaa... pazi malo, Beštijo!”, u blagom šoku je povikala. Ah, skoro sam je skratila za glavu…

Nekidan sam vozila kolegu koji je sredio nogu, pa nije mogao voziti svoj auto. Došepesao on tako do mog auta, sjeo na suvozačko mjesto, otvorio prozor jerbo je bilo vruće i stavio prste vani. Znaš ono kako sjede visoki ljudi: naslonio lakat na vrata, primio se prstima za krov, pa lupka u ritmu muzike za ples… Oh, koja kardinalna pogreška!
Opet sam ja zaključila da puše, opet sam krenula zatvarati prozor i bogme mu skroz stisla prste jer nisam skužila da ciči zbog boli. Mislila sam da ciči zbog krepane mačke kraj koje smo prozujali (koju nisam ja ubila na cesti, btw!).

U stvari, kad razmislim bolje, rizično je biti moj suvozač. ;))))

By the way, Fjokica mi je rekla da presporo vozim. Ok, nisam ja kriva što su njoj roditelji kamikaze, a ja jedna odgovorna beštija koja pažljivo vozi tuđu dječicu, hihihihi...
Na stranu sad to, kao što napisah u komentarima, u firmi me zovu Schumacher zbog brzog ulijetanja u skretanje pod pravim kutom ispred firme dok je na cesti bio led ledeni. Kolege pred firmom su svjedočile mom okretanju oko osi. Mislim, prvi snijeg, sve zaledilo, ralica nije danima prošla kroz ovu našu pripizdinu od ceste i sad netko očekuje da Splićanka ima urođeno znanje o vožnji u zimskim uvjetima. Kažu - prilagodite brzinu. Pa jesam, jebote! Prilagodila sam je na 50 km/h! Sad znam da moram sasvim usporiti, hahahah...

I tako…

Ako vam se ponudim da ću vas voziti, think twice, he he he…

nedjelja, 12.06.2005.

Preispitaj se...

Za mene je vjera u Boga sasvim intimna sfera i mislim da se nikog sa strane ne tiče moj odnos s Bogom ili odsustvo istoga.
Sasvim mi je svejedno je li netko ateist, katolik, musliman, Jehovin svjedok ili Hare Krišna sljedbenik dokle god ne ugrožava moju slobodu mišljenja, govora, (ne)vjeroispovijesti, načina života i dokle god se ponaša kao čovjek.

Nitko mi ne može tvrditi da postoje krivi i pravi putevi ka Bogu. Netko ne vjeruje, ne odlazi u crkvu, a živi po svojoj savjesti, po općeljudskim načelima koja su sadržana u deset božjih zapovijedi - zar je on zato manje vrijedan od nekog koji redovito odlazi u crkvu?
Netko je svaku nedjelju u crkvi ili se klanja deset puta dnevno, neko dnevno moli krunicu i isto se trudi živjeti po tih deset zapovijedi - zar ga to čini boljim čovjekom od onog iz prethodne rečenice?
Ili ono što mi je najsmješnije: morate biti točno određene vjere jer će vam baš ta vjera pružiti najispravniji i najkraći put do Boga, sve ostalo je laž! Mislim stvarno?! Čovječe, pa meni ovo puca po zdravom razumu i čini me tupavom guskom, a to nisam!

- Znaš, kad jedeš meso, ti si ubojica, morat ćeš prolaziti još stotinu gadnih reinkarnacija da iskupiš grijehe ovog života.
- Ako ne postaneš Jehovin svjedok, nećeš se spasiti kad dođe smak svijeta, a mi znamo kad će to biti. Znaš li ti kako je grozno umrijeti i znati da te nakon smrti više ništa ne čeka? Probudi se, preobrati se!
- Hm, vidi ove domoroce, kako se samo usuđuju štovati više Bogova kad je Bog samo jedan i to ovaj naš?! Sad ćemo mi njima pokazati kako trebaju živjeti!

Ma jebite se, vjerski zatucanci! Nije li poanta voditi se zdravim razumom i po svojoj savjesti? Nije li poanta ne činiti drugima ono što ne bi nikako volio da se tebi radi?
Nije li pakao ili raj u svima nama već sad?

Moš mislit što ćemo kasnije uletjeti u vječni oganj gdje će nas, kao zle osobe, kažnjavati pečenjem na tihoj vatrici u beskonačnost.
Moš mislit što ću jednom kasnije veselo plahutati nebeskim zelenim poljanama i svirati harfu na oblaku ako sada i ovdje budem dobra osoba.
Što god dobro ili loše značilo... Aj' molim te, priče za malu djecu.

Zaviri u svoju dušu i znat ćeš jesi li u raju ili paklu, nije to nešto što te čeka jednom kad odeš u vječna lovišta, to se odnosi na tvoj život, sada i ovdje.

A poslije... a što ja znam - tko živ, tko mrtav... Bumo vid'li...

petak, 10.06.2005.

Beštijica vas sluša i promatra...

Ok, ja sam valjda nekakav magnet, jebiga. Magnet za povjeravanje. Ma da ne povjeruješ... Svi znaju da sam brbljava do besvijesti i zabavljaju se s mojim tračarijama, a opet imaju potrebu izreći mi svoje skrivene misli.
Jebote, ljudi, dajte, take it easy, pa ja lajem okolo! Mene to zabavlja i ne namjeravam se odreći ovog zadovoljstva!

Redovito mi se događa da otvorim mail i naiđem na slijedeće:

Ej, Beštijo, da ti kažem nešto što još nikome nisam rekla o...
Ej, Beštijo, ne znam tko si, ali imam potrebu poslat ovaj mail i objasnit svoje privatne razloge zašto sam...
Znaš, Beštijo, čudno mi je to i samoj sebi priznati, ali mislim da sam egzibicionist zato što...
Čuj, Beštijo, svjestan sam posljedice svoga djela, ali ono što ne znaš o meni je... Jebote, pa ni svojoj curi ovo nisam nikad rekao!
Ma slušaj, Beštijo, ovo naprosto moram izbaciti iz sebe, a nikad nikome nisam pričao što mi se dogodilo prije nekoliko mjeseci kad sam...

Zanimaju vas nastavci ovih rečenica, ha? He he he...

Hej, pa ja znam svašta o vama! Jao, koliko zanimljivog materijala ima u mojoj glavi! Ah, uživam u tome što mi se puno njih povjerava, lagala bih kad bih rekla suprotno... Mene to veseli. Mislim, drago mi je otkrivati nove ljude, ne samo da bih zadovoljila svoju bezgraničnu znatiželju...

Ok, šalu na stranu, lijepo je znati da tamo netko totalno nepoznat ili manje (ne)poznat ima potrebu podijeliti sa mnom svoje skrivene misli, rasvijetliti neke svoje nedoumice ili objasniti neke postupke, tekstove, komentare... iako ja to nisam tražila, iako stvarni odnos između nas ne postoji. Valjda ne, ako uzmemo u obzir da je ovo virtuala, a ono stvarnost.

Naravno, nisam mislila na svoje dugogodišnje frendove, nego na vas tu, u ovom virtualnom svijetu gdje je sasvim nebitno kako se netko zove, koju kožu ponosno nosi svijetom, što je po zanimanju, gdje živi, ima li ljubavnicu ili muža, ima li djece, koliko godina ima, kakav mu je stil oblačenja i ima li šugave cipele...

U principu, ovo je super način da se oslobodiš generalnih predrasuda prema ljudima. Ovo virtualno komuniciranje je vrlo zanimljiv način za upoznati nečije iskonsko ja, samu njegovu bit i dušu, pod uvjetom da ono što osoba daje prema van i jest njegova bit, a ne neka od njegovih pojavnosti, bolje rečeno - maski.

Maske padnu, prije ili kasnije, kako to već biva u životu, samo treba biti dovoljno strpljiv.
Svi znamo da ima divnih ljudi ispod bešćutne i okrutne maske, kao i odurnih lica ispod preslatke maskice...

četvrtak, 09.06.2005.

Tango

E jebiga, rekao mi je Kokolo da me dobro proučio i da još nisam spremna za djecu. Valjda on najbolje zna, hihiihihi. Dakle, što mi preostaje nego vratit se omiljenoj temi – seksu iz stotinu kuteva.
Kod Barbe imate nadasve zanimljivu anketu o orgazmu, pa svratite nakon što svršite kod mene. Sa postom, naravno, da ne pomisli netko da je kod mene porto franko za svršavanje.

Dunkve, sjetih se jedne priče iz studentskih dana. Cimerica i ja smo živjele u jednom stanu, ono, fakat mali stan, jedna mala soba, mali dnevni boravak i mikro kupaonica. U dnevnom boravku se odvijao socijalni, seksualni i emocionalni život. Sobu smo naravno dijelile ili bi se po potrebi jedna povukla u sobu, a druga haračila po dnevnom boravku u ugodnom ili manje ugodnom društvu.

I tako sam ja jedne noći otišla spavati, a ona se u neko doba pojavila s likom koji ju je mjesecima naganjao.
Ujutro (čitaj oko podne, ah, blaženi studentski dani...) ja sam izbauljala iz sobe i našla nju kako spava snom pravednika na kauču. Skuhala sam kavu, udobno se smjestila u svoju omiljenu fotelju nasuprot nje i sva se u uho pretvorila.

«Aj' gukni... Ja sam spavala ka' zaklana, nisam te ni čula kad si došla, šta je bilo kad spavaš na kauču?»
«Ah, pusti, jebate...»
«Ma ajde, govori!»
«Znaš onog Kikija... E on je sinoć bio tu...»
«Kiki? Onaj naš susid? Onaj šta te opsjeda i lagano ti ide na živce?»
«E, on. Učija me plesat tango.»
«Čekaj, vi ste sinoć tu plesali tango?! Ja ništa nisam čula...»
«Pa naravno da nisi kad smo došli u tri ujutro i stavili muziku na tiho. Nego, nije to bitno... Mene ti je sinoć uvatila loša volja, pa ajde, tila sam njega iskoristit malo za peglanje... On napet ka puška, jedva je dočeka...»
«Ajme meni, a di baš njega, jebate...»
«A šta sad... Šetala sam kvartom i naišla na njega, pa smo otišli na cugu, dvije, tri i ja ga pozvala u stan. Ono ka, učit će me plesat tango. Šta je najbolje, on me doslovno svatija, pa je otiša doma po CD-e...»
«Ja ću se ubit... A bidan dečkić... Vidi se da je mlađi, hahhaha... I? Jesi proplesala sa ružom u ustima, hahahha?»
«Ma daj molim te slušaj! Pokaza mi je osnovni korak, nešto ka' je'n, dva, okreni glavu, ispruži ruku, šta ja znam... Ja se mislin - aj' ti mene stisni, pa ćemo proplesat...»
«Bljak... On...»
«I stisne ti on mene, kad osjetim ja da mu se kurac diga... Al' ono, stoji i kucka u hlačama, oće vanka.»
«Nemoj zajebavat. Odmah?!»
«A bidan, valjda je bija turbo napaljen na mene... Uglavnom, ja sam to odignorirala i tila da me zavrti par puta, malo da se probudi kemija (koje nema, btw), a ono – goli kurac!»
«Ma šta?! Ne pratim te...»
«Šta šta?! Frajer me zavrtija par puta, pocrvenija u licu i naglo me pustija. Ono, odjednom, nisam niti zavrtila svojom zdjelicom, nisam ga ni pomazila..., a on... Ma znaš što mi je reka: «Sorry, svršit ću za sekundu», crven ka škarpina...»
«Molim?! Hahahhahahah... I? Šta si ti napravila? Poslala ga u zahod?»
«Ma da! Pa da nam išprica naš mikro banj, ko će to čistit posli!»
«Hahahhahaha, ne mogu virovat! Svršija je na tri tango zavrta, hahahahah... Pa di je svršija? Daj govori!»
«Ma joj, pusti, uvatila ga mala snaga, pa se bacija u fotelju.»
«Aaaaaa, u fotelju?! Ovu di ja sidim?!», kao metak sam izletila iz fotelje.
«E!»
«Aaaa, fuuuj! U moju omiljenu fotelju?!»
«Ali, nije to sve. Znaš da je sinoć bilo minus 10, a njemu mokre mudante i donji dio trenerke, ono, lipa fleka mu se vidila... Šta ću od njega, dala sam mu neke svoje bokserice i svoj stari dio trenerke da se presvuče.»
«Hahahhahahhahhahhahhaha, molim?!»
«Ma da, a šta ću od njega... Kad se presvuka, ispričava se da mu se to nikad tako brzo nije dogodilo i da mu je sad neugodno i to... A ja sam ga onda poslala doma... A šta ću s njim, Beštijo...»
«Pa to si odmah znala, šta sad tu kenjkaš... I stvarno je obuka tvoje mudante?! Ajme bidan...»
«Rekla sam mu da mi ih ne mora vraćat.»
«Bljaaaak, sad će sigurno svršavat u njih... Bljaaak, TVOJE mudante kod Kikija, bljaaak... Hahhahhaha...»
«Aj muči... I tako, suhe pice i nevesela lica, ja sam legla i zaspala... A ni tango nisam naučila...»

A ja od tada nisam više sjedila u svojoj nekoć omiljenoj fotelji koja je dobila novo ime - Kiki...

srijeda, 08.06.2005.

Ljubav na prvi pogled

Jučer sam ga prvi put držala na rukama. Moj Bebili je baš sladak. Pravo malo muško. Nema šanse da ga zamijeniš za curicu. Star je tek deset dana, a već daje naznake svog karaktera. Kad se jako ljuti, energično mlati rukama i nožicama i ne da se pokriti dekicom - ne da i gotovo. Ima jako izraženu mimiku, stalno slaže različite izraze lica i jako je smiješan.
Čini mi se da će biti opaki zabavljač sa izrazito tvrdoglavim karakterom. Još ako bude lijep i zgodan kao što je sad... Uh, tko će mu stati na kraj... A kako tek miriše - mljac, onaj očaravajući miris beba i dodir najmekše kože....

Uspavala sam ga u svom naručju, mazila ga i ljuljuškala oko dva sata. Nisam se mogla odlijepiti od njega. I bilo mi je žao kad sam odlazila. Htjela sam ga povesti sa sobom...

Promatrajući ga, kroz glavu su mi sijevale slike svoga dosadašnjeg života... Ispred očiju su mi prolazili i oni sretni i oni tužni trenuci... Došlo mi je i plakati i smijati se u isto vrijeme... Bila sam prepuna sreće i tako prazna u isti mah... Imala sam dojam da bih mu taj čas skinula zvijezdu s neba da je to tražio od mene, a onda sam postala bolno svjesna činjenice da to ne mogu napraviti... I da je moj, a nije, razmazila bih ga maksimalno... Bila bih majka nad majkama...

Pitala sam se kakav će biti njegov put... Koliko je toga unaprijed zapisano, zna li itko što ga sve čeka u životu...

Pričala sam Bebiliju o sebi... Upoznavali smo se satima... On me nefokusirano promatrao, onako kako promatraju bebe od deset dana... Odjednom sam shvatila da meni Bebili priča: priča mi o najbitnijim stvarima u životu, uči me ljubavi...

Jebeš sve do sada, jebeš svađe, sastanke i rastanke, jebeš glupa živciranja oko nebitnih stvari, Beštijo, rekao mi je Bebili, jedan ovakav mali život, jedno ovakvo malo savršeno tijelo, jedna ovakva neponovljiva duša – to je bitno.

Na trenutak sam čak mogla i pojmiti kakav je to osjećaj roditeljski ponos i ljubav.
Dojmio me se odgovor njegovog tate na pitanje kako se osjeća u novoj ulozi; rekao je da mu je sve ovo toliko normalno da ima osjećaj da je Bebili s njima cijeli život.
Mamu mu ništa nisam morala pitati, pogledala sam je u oči dok sam držala njenu bebu i iščitala sve što sam trebala iščitati iz majčinskih očiju punih ljubavi.

Stvarno, Bebili, u pravu si. Jebeš sve do sada. Pravi osjećaj je kad dobiješ na dar jedno takvo malo biće koje ti se s apsolutnim povjerenjem šćućuri u naručju, koje ti pokazuje makismalnu privrženost kao mali ptić koji ne zna letjeti, a traži zaštitu... Pravi osjećaj je kad takvo malo biće promatraš kako raste, sazrijeva, napreduje u svakom pogledu, kad ga vidiš da izlazi na pravi put i staje na svoje noge...

Nadam se da ću te još dugo pratiti, Bebili... I ne samo tebe...


@Svima: Pa naravno da mi se probudio biološki sat! Savim je prirodno za veliku većinu žena u najboljim godinama (čitaj: oko trideset) da žele imati djecu i osjetiti majčinstvo. Ne zajebavajte previše nego uživajte u bebama! Iskreno se nadam da će svaka od nas to osjetiti na ovaj ili onaj način kad dođe njeno vrijeme za bebu.

utorak, 07.06.2005.

Beštijica se pita...

Ajde neka mi netko objasni zašto je u čovjekovoj prirodi uvijek tražiti kruha preko pogače! Zašto smo vječito nezadovoljni? Pa i ja često negodujem zbog nečega...

Imam dobar posao, ali gle zaposlenike one firme, njima je bolje nego meni! Plaća im se svaki prekovremeni sat. Oću i ja to! - iako nemam blage veze kako je u stvari u toj firmi.
Vidi kako ovaj ima zgodnu i pametnu ženu, a što mu je onda trebala gaborica od ljubavnice koja je uz to i bahata? Zašto on ima i ženu i ljubavnicu, a ja sam solo?!
Vidi kako su ova djeca pristojna, a moja odmah negoduju kad se zaustavim sa poznanicima koji se njima ne sviđaju. Ja hoću da su i moja tako mirna i poslušna!
Zašto je on kupio veći stan za iste novce? Zašto JA nisam na taj stan nabasala?!

Jedna stvar je u sebi nositi pozitivno nezadovoljstvo koje nas tjera naprijed, daje nam snage napraviti poteze koji inače ne bismo učinili, ono nezadovoljstvo zbog kojeg riskiramo uljuljkanu svakodnevnicu i kročimo hrabro naprijed.

Druga stvar je nositi u sebi zavist prema drugim ljudima, negativnu emociju koja će nas paralizirati i onemogućiti da se krećemo svojim putem. Ono nezadovoljstvo koje će nas natjerati da se obračunamo s nekim jer nas iritira svojom pojavom ili načinom razmišljanja. Iritira nas je jer je baš ta osoba ono što bismo mi htjeli biti, a nismo. Nismo jer smo začahureni u svom strahu, nemamo muda povući određene poteze i nemamo vjere u sebe, pa, na kraju krajeva, paraliziramo sami sebe sa svom silinom negativnih emocija.

Zašto je lakše promatrati susjedovu travu koja nam se čini zelenija od naše, a pri tom ne pokušavati i svoju travu dovesti do savršenstva? Zašto se, na kraju krajeva, ne možemo pomiriti sa činjenicom da naša trava nije prekrasna kao ona npr. na Wimbledonu, ali je naša i znamo koliko smo truda i ljubavi uložili u nju?

Zašto ne možemo sebi priznati svoje granice i činjenicu da postoje i uspješniji od nas? Možda čak i sretniji... Pa što onda? Zašto nas to sprečava u životnom zadovoljstvu?

Zašto ne možemo biti sretni u svojoj ponekad učmaloj kolotečini koja je točno onakva kakvu smo je sami napravili, zašto ne možemo uživati u malim stvarima ne obazirući se na krupne stvari kod drugih?

Ma nitko mi ne može reći da nije s vremena na vrijeme zavidan i da tako rado ne otrača osobu kojoj zavidi, da joj s guštom ne izvadi neku gadariju iz života, pa se naslađuje..., da tako rado zapne nekom nogu kad nitko ne gleda... Evo, ja prva ne bih propustila priliku lupnuti neke ljude po glavi da znam da neću snositi nikakve posljedice.

Nitko mi ne može reći da za sebe ne misli da je barem jednako sposoban kao i ostali, da ima osobnost koja osvaja svih i sve i da, ako to želi, može imati svijet pod nogama.

E, baš tu je problem. Svatko može imati svijet pod nogama ako ima dovoljno hrabrosti da zagrize u život. Problem je što zalogaj može biti sladak, a bogme i odvratan.

I onda će većina provesti život pitajući se je li okus sladak ili gorak... Zašto?

*primjenjivo na različite situacije u životu

ponedjeljak, 06.06.2005.

Danas sam fatal(istič)na

Ima nekih znakova na koje bismo se valjda trebali osvrtati, ali ih često zanemarujemo jer nam ne idu niz dlaku u tom trenutku.

Priča broj 1: dogovorila sam se za kavu, već sam turbo kasnila i kad sam došla do svog auta, skužila sam da me kamiondžija zagradio i da ne mogu izvući auto van. Manijakalno sam trubila i trubila, nitko se nije pojavljivao, a nisam imala vremena zvati pauka da me oslobodi jer tko zna koliko bi mu trebalo da dođe...
Nakon 20 minuta sam odustala i uputila se na tramvaj. Putem sam poslala SMS da jebeno kasnim.
Došla sam do grada gdje smo se trebali naći, kasneći oko 50 minuta, a na zbornom mjestu – nula bodova. Zero. Nigdje nikoga. Zovem na mobitel, mobitel isključen. Pošaljem poruku, zujkam oko zbornog mjesta.
Nakon 15 minuta skužim da je dotični primio poruku (hvala kurcu na status reportu!). Brže bolje nazovem, ovaj se uspije javiti, ali ne uspijem izreći prosto proširenu rečenicu jer mu je baterija crkla.
Stojim kao budala na zbornom mjestu, čekam ne bi li ovaj naišao. Valjda je toliko inteligentan da će se vratiti tamo gdje smo se dogovorili. Stojim već toliko dugo na istom mjestu da ptice seru po meni misleći da sam stup.
Napravim đir po svim obližnjim kafićima, no pokazalo se da smo se kretali u obrnutim smjerovima. Nakon toga, otiđoh svojim putem.

Epilog: on me tražio po mojim omiljenim kafićima. Od kafane do kafane. Pa jebem mu mater! Općepoznato je da sam kafanska djevojka i da nema šanse predvidjeti gdje ću piti kavu.

Nakon nekoliko dana isplivalo je da se njemu, u stvari, i nije baš previše družilo sa mnom taj dan, pa mu je kao naručeno došlo što sam kasnila, što mu je crko mobitel, a da umiri svoju savjest zujkao je od kafane do kafane "tražeći me", iako je bilo za pretpostaviti da sam ja svoje kosti držala na dogovorenom mjestu.

Završila ta priča nedugo nakon toga. Dobro, nije zbog toga završila, ali taj dan je bio samo jedan u moru indirektnih dokaza da je nešto za kurac...

Priča broj 2: jednom prilikom, bio on (jedan drugi on) na putovanju daleko, daleko i poslao mi poštom nešto. Jupi, jupi! Zavirujem ja nestrpljivo u sandučić – nula bodova. I tako tjedan, dva, tri... Vratio se ovaj u međuvremenu i smijemo se mi kako to nešto nije stiglo do mene.

Nakon mjesec dana odem ja na put i pošaljem njemu razglednicu. Ono, truć, sruć, blabla, ali da bude iznenađenje. Lijepo je primiti nešto i znati da netko i u momentima kad uživa, misli na tebe.
Mislite da je razglednica stigla na odredište? Aha, kako da nije...

Ali, to nije sve!

Opet taj isti otputuje, i to na duže vrijeme, pa ajde da ga sad iznenadim s nečim. E ovaj put nema zajebancije! Poslat ću preporučeno tako da mora stići na odredište.
Čuvam ja dokaz o slanju kao oko u glavi. E ovaj put me ništa neće zajebat! Ovaj put sto posto pošiljka stiže!
Zove on nakon nekoliko dana da mi ispriča što mu se dogodilo: kako sam poslala pošiljku preporučeno, a on živi kao podstanar, poštanski zakoni te jebene napredne evropske zemlje su toliko rigorozni da mu nisu htjeli uručiti pošiljku jer na njegovim dokumentima ne piše ime i adresa koju sam ja navela! Pa naravno da ne piše kad je podstanar i to još ilegalan! Znaš, gledao sam tvoju žutu kuvertu, ali nisam mogao do nje!!!

I što sad? Pošiljka mi se vraća! Valjda. Prošlo je previše vremena otkako ju je zadnji put vidio iza pulta u svojoj pošti, pa nam je oboma čudno kako još uvijek nije stigla natrag do mene. Ajde ti reci...

I? Jesu li to znakići pored kojih moramo zastati i protumačiti ih? Jebiga, znak ili ne, netko gore je tako promiješao karte da naprosto nema šanse da nas dvoje poštom izmijenimo ono što međusobno šaljemo. Pošta nas mrzi. Jebo me pas ako nije to.

Triput u tri mjeseca je ipak previše da bi bila slučajnost... Ili se radi samo o koincidenciji koja bi mi bila smiješna da se događa nekom drugom?

nedjelja, 05.06.2005.

Ima gorih i od mene!

Moj frend je doživio i, hvala Bogu, preživio prometnu nesreću. Dok je neoprezno prelazio ulicu žureći na poslovni sastanak, bacio ga je auto. Zadobio je gadan, vanjski prijelom lakta i potres mozga, blablabla..., pa mu je predstojio višetjedni bolnički oporavak.

Leži on tako u bolnici, osjeća se sasvim ok, još samo da taj lakat bude u redu...

U posjet mu dolazi poslovni partner sa vlasnikom te firme. Lijepo od njih što su ga odlučili posjetiti.
S njima u sobi je i njegova buduća žena, pa krene razgovor ugodan.

"Stvarno si imao sreće, Igore...", zaključi kurtoazno poslovni partner.
"Da, sve je dobro što se dobro svrši, he he...", doda smijući se gospodin vlasnik.

Njegovoj curi se lagano zamrzne osmijeh, ipak su oni profesionalci, turbo poslovni ljudi, njoj nepoznati, pa ne očekuje seksualne aluzije od njih u ovom momentu.

"Glava više ne boli?"
"Ne. Dobro sam prošao, da sam pao malo dalje, lupnuo bih glavom o rub pločnika i bilo bi belaja. Ovako je sve super ispalo."
"A druga glava, kako je ona, he he...?", opet će vlasnik.
"Kako to mislite?", u čudu pita Igor.
"Mislim, alatka, je l', he he... Sve na mjestu? Jajca i to?", ne predaje se ovaj.
"Da, da, sve je u najboljem redu.", ovom mom sad već neugodno jer nije baš prisan s njima.

"Nego, da te pitam", kaže poslovni partner, "pa kak' buš sad ševil?"
"?!"
"Paa, he he, mislim, lakat ti je u gipsu, a kad jebeš osloniš se na laktove, ne? Kak' buš sad?"

...

I onda meni netko prigovara da u svakoj (ne)mogućoj situaciji pričam o seksu!

subota, 04.06.2005.

Traži se Čovjek...

Jeste li se ikad zapitali koliko ste se zaista spremni žrtvovati za druge? Ja se često pitam...

Ne vjerujem previše u žrtvovanje nauštrb sebe za druge samo zato da bismo im, eto, pomogli. Svatko skriva neke svoje (sebične?) motive, kod svakoga je motiv pokretač drugačiji. Pomoći ćemo samo onima i samo onda kada mi nismo ugroženi, kada naš postupak neće stajati na putu ostvarenja nekih naših (sebičnih?) htijenja i želja. Sve više postajemo sami sebi dostatni i sami sebi svrha postojanja.

Ne vjerujem u ničim izazvane altruističke izljeve. Rijetki su oni koji će odvojiti dio svog dragocjenog vremena i «baciti ga u vjetar» pomažući slučajno odabranom prolazniku sa tužnim izrazom lica. Takve ljude smatramo čudacima, zar ne? Nevjerojatno teško nam je prihvatiti mogućnost da je netko nekome pružio ruku bez ikakvog motiva...

Evo, npr. sjetim se svoje susjede, stare čimavice, koja po stubištu lovi žrtve jer je sama i želi s nekim izmijeniti poneku ljudsku riječ. Bježim od nje kao vrag od tamjana. Taman posla da mi uzme mojih dragocjenih pola sata kad ih mogu pametnije iskoristiti: za relaksirajuću kupku ili pisanje posta, na primjer... Ne dam! Zatvaram se poput školjke, glumim prezaposlenost i bježim glavom bez obzira.

Čuvamo svoju energiju i trošimo je onako kako mi želimo, uglavnom ne razmišljajući o potrebama drugih...

Ili, kod bliskih ljudi - pa ni njima nećemo baš svaki put izaći u susret, a kamoli tamo nekoj staroj susjedi. Ponekad smo umorni i ne da nam se slušati drugu stranu... Ponekad nas pritišću problemi, pa ćemo se radije okrenuti na drugu stranu kreveta nego slušati kako smo svojim postupcima povrijedili dragu nam osobu koja traži malo naše pažnje... Možda je baš taj dan drugoj strani bio jako bitan i možda nas baš tada treba, a mi, zbog zaokupljenosti sobom, to ne vidimo...

Jednostavnije je zatvoriti svoje granice i ne dozvoliti drugome da se prišteka na naš izvor napajanja. Jednostavnije je optužiti drugoga za lošu fazu u kojoj se trenutno nalazimo, nego iskreno zaviriti u sebe i priznati uzrok problema.

Puno je jednostavnije pravdati se nedostatkom vremena i užurbanim načinom života, nego vidjeti da se iz dana u dan sve više otuđujemo.
Da, ta osoba mi je baš super, ali, jebiga, nisam je stigla danas nazvati, jer sam bila tu i tu, sutra moram napraviti još ovo i ovo, prekosutra se moram naspavati, pa kod kozmetičara i frizera, žao mi je, ali stvarno to moram napraviti jer preko tjedna nemam vremena...
Tako to ide... Dan za danom, mjesec za mjesecom... Vrijeme prolazi i mi se sve više okrećemo prema unutra i postajemo sami sebi svrha i cilj...

Ponekad mi se čini da nisam spremna dijeliti sebe s nekim... Ponekad mi se čini da neću moći biti dovoljno tolerantna... Ponekad mislim da neću moći pružiti ruku kad me druga strana bude trebala...

Čovjek je čovjeku sve veći vuk... Gdje je nestao altruizam? Ima li još istinske ljubavi prema bližnjem svom?

petak, 03.06.2005.

O bloganju i shoppingu dvije plavuše

Pitala me jučer jedna osoba (nebloger po sektaškom uvjerenju) zašto blogam.

Koliko god meni bloganje bilo u krvi i dio gotovo svakodnevnog rituala, na čas sam pokušala napraviti brzinsku introspektivu i ispaliti suvisli odgovor koji neće zahtijevati previše objašnjavanja.

Na pamet mi je pao zadnji Riječankin post i moj odgovor da ću blogati dokle god me to veseli, a kad me pusti veselje, skupit ću prnje i idem ća.

Bile su to sredina i kraj odgovora koje je moj sugovornik očekivao, a ja sam se zamislila nad početkom.

Našla sam se u sto čuda i na tristo muka dok su mi kroz glavu sijevali odgovori poput:

- volim čeprkati po svojoj (ne)svijesti,
- preko bloga se obračunavam sa demonima prošlosti,
- puštam mašti na volju,
- volim šokirati čitatelje i zabavljati se čitajući njihove reakcije,
- možda sam pomalo i egzibicionist? Pomalo?! Malo više? Puno više?!,
- volim zabilježiti neke meni bitne događaje,
- blogam jer time uspostavljam narušenu (ne)ravnotežu psihe,
- blebećem po blogu jer o nekim stvarima ne želim blebetati u stvarnom životu,
- blogam jer se zabavljam i smijem (da nemam uši, smijala bih se oko glave) tijekom pisanja većine svojih postova,
- blog je moja kreativna crta, što god kreativnost značila...

Iju! I sad složi ti sve ovo u jedan smisleni odgovor...

A onda sam se sjetila kako su me jučer ostavile moje dvije drage blog-osobe (ne pitajte tko su - oni i ja znamo i to je dovoljno) i kako će mi biti čudno i nekako pusto bez njih, pa sam se sjetila full cool ljudi koje sam upoznala preko bloga i još uvijek upoznajem...
Naposljetku sam shvatila (čuj mene: shvatila – bolje reći: ponovo osvijestila) da sam bloganjem na neki čudan način obogatila svoj život.

I sve se pitam gdje sam se prije praznila (vidi, Sarena, evo me opet kod pražnjenja!), prije nego sam postala blogerica...

I prije i sada imam bliske ljude u stvarnom životu, one s kojima dijelim dobro i zlo, koji znaju za moj blog i prate stanje moje (ne)svijesti ovdje, iako su upoznati sa svime što mi se događa... pa se pitam nisu li mi apetiti porasli, nije li ovo možda signal da mi postojeći stvarni ljudi nisu dovoljni... A opet, s druge strane, da nešto ne štima u našem stvarnom odnosu, ne bih ih pustila u ovaj moj svijet, a svi su tu... (mah-mah vama iz stvarnosti!)

I tako... Ne mogu donijeti zaključak jer ga ne znam...

Dobro je Dem rekla nekidan: proklete smo mi žene jer po svemu čeprkamo i imamo bolesnu želju sve pospremiti u svoje ladice, sve staviti na svoje mjesto...

A bloganje ne znam gdje bih pospremila...

...

Ma u stvari, samo sam vam htjela izlajati kako je Šatro jučer kupila papir za umotavanje rođendanskog poklona na uskršnja jajca misleći da su baloni, pa ju je prodavačica ukorila, hihihihiih... Plavuša, jebiga, ne zamjerite... A i ja sam bila biser - od futrole za CD-e mislila sam da je pernica za školu, hihiihi...

četvrtak, 02.06.2005.

Ženske životinjske vrste

A danas - kako vidim žene kroz životinjski svijet...

PIJAVICA

Iznimno dosadan tip žene zastupljen u svim generacijama. Siše krv na slamčicu: i roditeljima, i prijateljima, i jebačima, i muževima. Jednom pijavica – uvijek pijavica. U osnovi je nezadovoljna sa sobom, no nezadovoljstvo ispoljava samo na druge. Bez intencije mijenjanja ičega na i u sebi. Traži potvrdu o svojoj vrijednosti u drugima, ja i ja je uvijek glavna tema svih susreta i ništa drugo nije važno. Priča dosadno, monotono i do besvijesti analizira. Nikad ne izvlači pouku. Jedino djelotvorno oružje protiv pijavice je bijeg na sigurnu udaljenost i prekidanje svih direktnih i indirektnih kontakata. Svaka ljubav joj je opsesivno-fatalna. Jadan onaj za kojeg se zakači.

HRČAK

Žena kolekcionarka, bilo da se radi o sakupljanju plišanih medvjedića, šalica, garderobe, posuđa, cipela, posteljine... Nikad ne raskrštava sa prošlosti, živi u paralelnom svijetu uspomena. Krajnje neincidentni tip osobe. Cilj joj je naći muškarca koji će se brinuti o njoj, osigurati joj dom, a njeni životni apetiti bit će zadovoljeni kroz ulogu domaćice i majke. U poznijim godinama prijeti opasnost od gušenja prašinom zbog gomile bespotrebnih stvari kojima se okružuje. Omiljena garderoba u zrelim godinama je kućni ogrtač.

PAUN

Oblači se neukusno i bez mjere, bez osjećaja za boje i stil. Živi za komplimente i zadivljene poglede od oba spola. Može biti ili iznimno mutava, pa se može koristiti isključivo kao ukras (de gustibus...) ili iznimno brbljava sa omiljenim temama: muž, djeca, reminiscencije na proteklu mladost i sve propuštene prilike. Prijatelje bira po fizičkom izgledu ili društvenom statusu. O seksu puno priča, ali ga rijetko prakticira i to samo u cilju održavanja bračne harmonije. Pada na na najstariji mogući način upucavanja: ljubljenje ruke, pridržavanje stolca, nošenje torbi, vrećica, praćenje u stopu gdje god da krenula, skidanje šešira u prolazu, recitiranje kičastih stihova. Što više pompe, to bolje.

ZMIJA

Pokvareni i podmukli tip žene, ljigavog nastupa, bez pravih prijatelja. Uglavnom se skriva iza ugodne vanjštine i nevinog izraza lica. Ima fantastično tijelo i ružnjikavo-neuglednu facu. Ukoliko pogledate dvaput, na trenutak ćete vidjeti zmijski jezik kako proviruje iz njenih usta. Traži mušku žrtvu relativno bogatog društvenog statusa kojeg, poput pitona, proguta i godinama polako probavlja. Kad ga iscijedi u potpunosti, odbacuje njegove neupotrebljive ostatke i kreće u potragu za novom žrtvom. U životu uvijek ima rezervnu poziciju u ljubavniku.

KOKOŠ

Žena koja drži do svoje vanjštine, naizgled ugodna i brbljava, ispod površine dosadna i glupa. U stalnoj je svađi sa drugim ženama. Ne zna funkcionirati ukoliko nema trenutnu metu koju zasipa otrovnim strelicama. Zainteresirana za obitelj samo zato što joj muž osigurava dobar standard. Zadovoljava se sa minimumom, bitno je da osjeća da je "glavna" u zajednici. Ukoliko od muškarca dobije na značaju, ostat će uz njega cijeli život. Obično biva ostavljena od muškaraca i zamijenjena mlađim ženskim mesom sličnog mentalnog sklopa.

LAVICA

Žena koja se sama izborila za sve u životu, izrazito jake osobnosti. Uglavnom ulijeva strahopoštovanje kod suprotnog spola i zbog toga se često dogodi da ostane sama. Ne pristaje na polovična rješenja. U njoj se sukobljavaju nježna priroda i divlja snaga. Ima visoke kriterije i vrlo visoko mišljenje o sebi. Nije sklona kompromisima. Jednom kad nađe dostojnog partnera, odana je i privržena. Čezne za potomstvom. Majčinski tip iako ne izgleda na prvi pogled.

AŽDAJA

Žena koja nosi hlače u zajednici. Uglavnom je okružena slabijim pripadnicima suprotnog spola jer uživa u ispoljavanju svoje snage. U dubini duše htjela bi biti muškarac. Zbog nedostatka pažnje u djetinjstvu, razvila je obrambeni mehanizam riganja vatre. Iz istog razloga i čuva svoje potomstvo daleko od svih, zaštićeno od vanjskog svijeta. Voli i živi za svoju djecu, a istodobno ih guši svojim ponašanjem. Jedino slabiji muškarci mogu preživjeti uz nju. Ne poznaje riječ kompromis, nit vodilja joj je njezin ego. Ukoliko bude ostavljena od partnera, pretvorit će se u militantno-agresivnu feministkinju u najgorem smislu te riječi.

CRNA UDOVICA

Preko seksa rješava sve svoje ambicije. Hrani se muškarcima. Hladna je i proračunata. Nezainteresirana za majčinstvo. Muškarci joj padaju pred noge i bivaju iskorišteni do zadnje kapi svoje krvi. Ostvaruje uglavnom sve svoje ciljeve. Starost proživljava sama ili sa pekinezerom. Sreću i zadovoljstvo mjeri uspinjanjem na društvenoj ljestvici. Decentnoga stila, uvijek elegantna. Vrlo dobrog financijskog stanja na svom računu.

AMEBA

Apsolutno nezanimljiva ženska osoba, tiha, povučena, nezamjetna. Otkad zna za sebe, vene za muškom pažnjom koja joj kronično nedostaje. Oponašajući ljude iz svoje okoline, pokušava privući pažnju suprotnog spola. Bez vlastite razvijene osobnosti. Ne zna što želi u životu. Proći će još puno vremena dok se jednostanični organizmi razviju u nešto više...

...

Ukoliko sam nešto preskočila, a sigurno jesam, slobodno me nadopunite...

srijeda, 01.06.2005.

Muške životinjske vrste

Promatrajući muškarce oko sebe, skužila sam da ih se može svrstati u nekoliko životinjskih kategorija. Niz je formiran nasumično, metodom slučajnog odabira. U obzir su uzete prevladavajuće muške karakteristike.

Vežite se - polijećemo!

KOMARCI

Škukucijasti tipovi koji dosadno zuje od žene do žene. Bockali bi gdje i kad stignu. Hrane se ženskim sokom kojeg nemaju u izobilju i zato nemaju previše fizičke snage. Loše recitiraju pjesme u svrhu upucavanja. Furaju se na intelektualce.
Ukoliko previše dosađuju, dade ih se zaplašiti običnim mahom ruke. Provjereno bježe na sigurnu udaljenost. Neki se okuraže, pa opet zazuje oko žene. I opet bi bockali. U slučaju opetovanog dosadnog napada primijeniti fizičku silu i eliminirati ih. Lako izvedivo. Pljes-pljes rukama i nema ih više. Pod ženskom fizičkom silom podrazumijeva se propisno ojezičavanje. Verbalni obračun. Bježe. Provjereno. Nisu dorasli snazi ženskog jezika. Pičkice u duši.

PILIĆI

Mlado, čvrsto muško meso, erektivno, pohotno i jebežljivo. Bezglavo srljaju prema ženi. Moraju je imati pod svaku cijenu. Nezasitni po pitanju seksa. Neiskusni sa ženskom psihom. Žene navlače na tanak led svojom potrebom za maženjem i zaštitom. Za dulje i ozbiljnije relacije, nepouzdani zbog interesa isključivo i samo za seks. Treba ih pustiti da se ižive. Ako imaju koku čeličnih živaca uza se, veza može opstati, no žena mora biti svjesna da će u toj zajednici nositi hlače. Opasni su oni primjerci koji bez obzira na preobražaj u cock-a zadržavaju karakteristike pilića. U mlađim danima jako ukusni za konzumaciju, kasnije su uglavnom žilavi. Život provode lagodno, u ženinoj sjeni. Imati dijete s piletom znači istovremeno odgajati oboje.

DIVLJE SVINJE

Vrlo opasna vrsta za žene. Dovoljno stari da znaju puno o ženskoj psihi, dovoljno iskusni da su sposobni seksualno manipulirati ženama. Kreću se u krdu. Imaju predvodnika pod čijom se dirigentskom palicom sve događa. Napadaju u krdu, vješto pletu mrežu oko žene. Više njih uvijek juriša na jedan plijen i stvaraju privid žrtvi da je ona ta koja bira. Skloni su dijeljenju žrtve. Vrlo velika vjerojatnost da će cijeli život ostati u krdu. Žive na pivi, pljugama, žderi i ženama. Jake fizičke konstitucije sa izraženim trbuščićem. Ne briju dlake pod pazuhom. Posjeduju sirovi šarm. Omiljeni u širem društvu.

ČUDNOVATI KLJUNAŠI

Izrazite estete, imaju vrlo razvijen smisao za lijepo i stil doveden do savršenstva. Žene promatraju kao zanimljiva bića s kojima mogu do iznemoglosti pričati o srodnim temama. Vole djecu. Znaju sve o celulitu. Troše tonu gela mjesečno i losion za tijelo. Znaju što je piling i kako se upotrebljavaju sauna-hlače. Ukoliko ih seks uopće zanima, loši su ljubavnici. Seks smatraju gnjavažom jer je seks ljepljiv, prljav, potencijalno smrdljiv. Dobri prijatelji ženama. Odlični za šetnju subotnjom špicom u mlađim danima, u kasnijim godinama rado se prihvaćaju uloge babysittera. Galantni, nježni, suosjećajni. Koristiti ih kao rame za plakanje. Potkupljivi komplimentima.

PAS

Njihova glavna odlika je vjernost. Vrsta koja u muškom svijetu još nije pronađena.

...

U komentarima slobodno dodati još koju (u)poznatu mušku vrstu...

U ovoj luci nalazi se većina mojih slova.
Svašta se tu nađe: skrivenih riječi, predirektnih poruka, slovkastih štrajkova, loše prevedenih misli.

Povremeno dočekam mirno more i dobar vjetar u jedra te uhvatim pravac - otvoreno more. Pa kako Bog da.

S vremena na vrijeme sjeti se netko ispostaviti mi račun.
Za ono što je bilo i za ono što mi tek slijedi.

Ako si i ti taj netko, navrati do bestijica@gmail.com, tamo ponekad skoknem na kavu.
Volim gorču. I s malo mlijeka.
Vodi računa o tome - ne uljepšavaj i nastoj ne razvodniti priču.