"...Kad novo jutro svane, meni zamiriše moj barcaffe,
S njom se svako jutro probudim...blablabla...."
Je l se sjećate te prastare reklame za barcaffe šta je Oliver pjevao? Svako jutro kad sam dobre volje i vidim šalicu crne kave dodje mi to zapivat.
A nema mi lipše stvari od prve jutarnje kave. Da mi netko oće skuvat ujutro tursku, sve bih mu dala. Sve. Mrzim sama sebi kuvat kavu ujutro.
Favorit mi je vakumirana frankova, srednje jaka, s manje šećera i malo mlika. Mmmm... Osjećate li i vi miris? Mmmm....
Kako smo u potrošačkom društvu većina mojih gostiju je sklona nesicama, jacobsicama, pizdama marije mute, niko više neće tursku piti.
" Ja bih capuccino sa 2 natrena, ja oću irish nesicu, meni daj s vanilijom, ja bih nesicu sa 3 žličice kave, pola mliko, pola voda...", majke ti, ubijem se živa dok popamtim ko što pije ako mi istovremeno dodje više od dvoje na vrata. A dodje, fala B(l)ogu da dodje.
I ja u firmi pijem nesicu. Jer to svi tamo piju. A ja lijena skuhat si tursku. A nitko drugi nije zaintresiran. Oću kolegu koji pije tursku kavu! I još jednog koji je oće kuvat!:)
A ona sa automata, a ono... zovemo je "trčkalica"...
Dunkve, prodajem se za jutarnju tursku. Moja zadnja.
Vaše molbe zaprimaju se kod Beštijice, Aleja Franck bb, uz naznaku: UZMI MENE! UZMI MENE!
kraj osamdesetih... crn, visok, ricaste podulje kose, vješt na prstu, bogami i na jeziku... svirao gitaru, imao malo hrapav glas, savršeno crtao, a bio i pjesnik... ja pala... kao zrela kruška... pisao mi pjesme pod zvjezdanim nebom, bila sam mu sunčana muza (tako me je zvao)...pjevao mi Angie... i danas se naježim kad čujem Angie... kraj ljeta i vojska prekinuli moju ljetnu idilu... pjesme i ja otišli u sumornu jesen... kiše rastopile stihove... pisma i razglednice su sve sporije putovali... pjesme su završile negdje na dnu kutije, pitam se gdje li su... kasnije čula da je upisao slikarstvo, pa oslabio na živce...tako se priča...
...sretoh ga prije neki dan na istoj strani ulice... kaze završio je medicinu i ni traga slomljenim živcima...
...pitam se koliko je od njegove umjetnicke duše ostalo...
...otišli smo svatko svojom stranom ulice bez izmjene brojeva mobitela...
neke stvari pripadaju samo prošlosti. amen.
Ahoj!
Evo mene u sedmom danu, blablabla... Ajme, postala sam rob navike zbrajanja koliko je prošlo od zadnje cigarete... E neću više. Mislim neću zbrajati, ne ono drugo.
Jučer sam sjedila dva sata u bircu i vrtila prstima dok su ostali pušili. Priznajem da mi je jako čudno i da nemam blage veze što bih sa rukama. Da ih držim čedno prekrižene u krilu kao svetica? Moš mislit... Da se igram s kosom? Je, kao debil - imam kratku kosu, pa da onda navlačim ruke oko glave. Da slažem kvadratiće od omota od šećera? Da popravljam majicu, igram se sa botunima, natežem ručni sat, navlačim ogrlicu? Jebate, satrala sam se jučer cupkajući prstima po stolu, stolici, vesti... Šta vi radite sa rukama dok ne pušite? Prije sam se igrala sa kutijom od cigareta, upaljačem, celofanom od kutije cigareta... Stvarno ne znam šta ću sad...
I ne želim se pretvorit u čangrizavu babu koja će sad svim ostalim pušačima soliti pamet kako je to bljak. Moš mislit šta je. Da mi je bljak ne bih pušila sto godina. Ako me čujete da solim ljudima pamet oko pušenja, molim lobotomirajte me odmah! Zatucite me kamenom ili toljagom. Može i batom za meso:). Samo vi uživajte, meni je još uvijek drago osjetiti miris dima. Dobrog dima:).
Ali ima nešto lijepoga i u tome kad se ujutro probudiš, a ne osjećaš se kao kanta za smeće jer si se noć prije prepušio (što mi se redovito događalo)... Dobar osjećaj, priznajem...
Hehehe, jos svega par dana do Grčke, od sutra se nadam da sam na godišnjem (ako danas završim sve u firmi), treba se malo prešaltati na mentalni sklop dokoličarenja, džabalebe i nerada, kupit par sitnica za put, odradit jos nekoliko kava u gradu...
A možda i još nešto... Ionako se dugo nismo vidjeli... Da, da, tebi govorim, tebi, tebi, e.. ;)
Evo izgleda da ću i tu priznati: čini mi se da se ostavljam pušenja. Aha.
Sve je počelo prije 6 dana sa migrenom kad mi cigarete nisu nikako pasale. Inače bih jedva dočekala da me glava prestane bolit, pa da zapalim, ali ovaj put tako nije bilo. Nije mi više došla želja.
Izgleda da sam ulovila moment (Kairose, ovaj put mi nisi utekao! Jos držim par tvojih dlaka u ruci, hehehe), očistila doma pepeljare i izbacila na balkon da ih ne gledam, maknula upaljače sa vidljivih mjesta, cigarete podijelila.
Jedna kutija je sa mnom, druga je u ladici u firmi. I draže mi je da je vučem sa sobom u torbi nego da je nemam jerbo ovako imam osjećaj da mogu zapalit ako i kad poželim.
I evo ide moj šesti dan nepušenja... Odrekla sam se i kave da me ne mami (kava i cigareta: uh, to je moja favorite kombinacija, pa cigareta poslije sexa: uh, i to je moja favorite kombinacija...svačega ću se ja još odreći:)))), pa mi tlak malo pleše po glavi, čini mi se da me pere i nekakva nesanica, no valjda je to normalno. Deset godina pušenja je stvorilo vražju ovisnost.
Odlučih. I sad dan po dan da vidim di će me odvesti... Šteta ne probati kad sam već uhvatila Kairosa za jaja. Pardon, za čuperak:).
Ljudi, radijatori mi doma rade! Toplana se smilovala zapadnom dijelu Zagreba i upalila radijatore. Pa nisam baš primijetila da nam je neophodno i da cemo pocrkavat od zime ako nas ne budu grijali. Jebote, pa kud prije smo zavrsili sa fazom negrijanja?
Evo opet grintam... A šta ću kad mi je to dio imidža... Aj evo necu vise.
Još svega šest dana i ja partenca za Grčku. Na ljetne temperature. Woow... Zblesirat će mi se organizam i ništa mu neće više biti jasno.
U stvari, bitno da se ne zblesira u bitnijim stvarima npr. ne daj B(l)ože da ispusti jaje kad ne treba ili da mi učini škerac u glavi, pa da popizdim.
Evo ga već par dana mazim i pazim jer kužim da mi se nešto buni, da mu je malo stresan moj tempo. A ne može me ne pratiti u mojim vijađima, e. Idemo skupa. Evo dragi, evo ti malo Supradyna... Je l ti se svidja, a? To su ti super vitamini, dižu iz mrtvih. Ozbiljno. Ajde, ajde... Na noge lagane... Ajmo, danas je novi radni dan, diži se, budi se, otvaraj oči! Ajde, za šest dana ćeš guštat ka prase... A voliš kad ti je guzica na fortici, a? Ajmo, još malo žrtve, samo još koji dan... Evo obećajen da ću napravit sve da od četvrtka budemo na godišnjem, ok? Probat ću završit sve do srijede. Eto, može, aj sad dosta, kasnimo već...
I tako iz dana u dan ja vježbam diplomatske pregovore sa sobom. Svako jutro ista priča.
No, ko što rekoh, jebite se svi (ne ti što čitaš!), a ja idem u Grčku!
Dobro, dobro, priznajem i ja: podlegla sam jučer glupoj fami koja se podigla oko onog Big Brothera i kao zadnja budala (ma sigurno nisam bila zadnja) sjedila pred ekranom.
Pa dobro ljudi mislim stvarno... pa jeste li vi normalni??? Mislim jesmo li svi mi normalni??? U čemu je fora? Ne kužim, jebo me pas ako kužim: njih desetak zatvoreni u nekoj kući, glupiraju se i krevelje, a mi s druge strane to gledamo?! A zašto? Mislim, jasno mi je da je njima cilj ta lova koju će netko na kraju i dobiti, a nama? Šta nas tu intrigira: pogled na nečiju guzicu u jacuzziju, cice od one ćelavice ili tange od one kvazi jebežljivice ili izjave tipa "ja volim analni sex"? Ma je?! Moš mislit šta me zanima... Bar ne ovi tu...
Dobro, ok, svi smo mi voajeri, manje ili više, svi volimo zavirit u tuđu intimu, često nam se čini da je "tu preko puta" zanimljivije nego kod nas, volimo bacit oko kako to netko drugi radi ili nas zanima što netko radi kad je sasvim sam. Htjeli mi to priznat ili ne, tako je.
Al kad je onda to već tako, a vi TV magovi ste svjesni toga, pa dajte mi nekog zanimljivog za gledat! Mislim kad vec oćete udovoljit našim voajerskim sklonostima i zaraditi na tome dajte nešto juicy! Dajte neke koji mudro zbore! Dajte neke koji se znaju zabavljati! Dajte neke koji se neće libiti bilo što napraviti pred kamerama!
Ali ne. Ja jučer gledam onog selju spliću koji elaborira kako je on u stvari divan lik, al mu ove aždaje-cimeri nisu dali da se izrazi. Bit će zato što je on senzibilan... Ili ona ćelavica šta ne jede meso: ko fol prepuna razumijevanja, a iz nje vrišti da joj svi i sve idu na kurac.... A tek ona bedevija šta je vidila svemirce na Čiovu....
Ma dajte, molim vas. Luda ja što sam ih gledala jučer. Mogla sam puno pametnije utrošit svoje vrime, pa makar se i jebavala sa nekim drugim stvarima...
Jebo Velkog Buraza.
Kakvo jutro! Kao stvoreno za spavanje i roštiljanje u krevetu... Kiša rominja, sve je sivo, oblaci su nam se nadvili nad glavama, tlak je negdje nisko u peti već zadnjih pet dana, al ja se nekako osjećam smireno... Konačno.
Deset pohotnih misli mi odmah pada na pamet, a ja u firmi... A jebiga, što ti je život... Ne moš ovce i novce...
Nego, ne htjedoh o pohoti danas, iako bi mi mozda bilo pametnije da se time trenutno bavim...
I mene kao i mnoge ovih dana pere neka usamljenost i nezadovoljstvo bez valjanog razloga. Zateknem se ponekad u razmišljanju koliko bi mi život bio različit da sam napravila drugačiji odabir i da sam umjesto lijevo, skrenula desno. A onda s druge strane, opet ne bih bila ni sretna ni zadovoljna da sam otišla desno kad sam žarko željela lijevo.
Je l stvarno nama unaprijed određena sudbina ili imamo mogućnost izbora skretanja ili biramo baš sve?
Ako nam je sudbina unaprijed određena onda smo mi samo nečiji pijuni, onda moje misli uopće nisu moje, onda se netko samo dobro zajebava s nama... Hm, pa ne mogu baš prihvatiti da sam ja nečija lutka na koncu... Ma nemoj...
Ako odabiremo baš sve, a onda valjda odabiremo i obitelj u kojoj ćemo se roditi, koja će nas (ili neće) usmjeriti u životu. U tom slučaju ispada da smo sami kovači svoje sreće od početka do kraja. Hm, pa ne slažem se baš. Sreća je bitna komponenta u životu koja ne ovisi uvijek samo o nama i bez mrve sreće moš se jebat. A i di je tu onda Bog?
A ako nam je unaprijed određen globalni put, a ja imam mogućnost izbora, onda to znači da postoji netko iznad mene tko ima plan (opet ja o planu:)), ali je dovoljno milostiv da i meni daje mogućnost izbora skretanja. O meni i mom izboru ovisi kako ću posložit kockice u životu. Zvučim bljuzgavo kad kažem da je Bog svima nama namjenio dobar plan, al da ga mi ponekad sami sjebemo svojim postupcima. Ali kad je to tako! Stvarno mislim da je.
Zato, B(l)ože, daj mi dva zrna mudrosti u životu i prstohvat strpljenja i sve skupa začini sa preljevom od sreće... Za ostalo ću se sama pobrinuti...
Heheh, potvrđen mi je put u Grčku, hehehhe... Putujem za 10 dana. Sad kad su konačno potvrdili putovanje, mogu počet radit planove. Hm, a prije neki dan sam nekom rekla da jebo planove i da mi se uvijek izjalove kad god nešto isplaniram. E pa ovaj neće! A ne, ne...
Grčka, pripremi se, stižem!
Već se vidim kako ležim na palubi broda koji me vozi niz Jadransko more... Mooreee... Ala gušta... Relaksacija za dušu... A di je tek ostatak od Atene... Idem malo sanjariti...
Loše misli, iš, iš, iš... Beštijica is on the road again;)
Eto ga sad, moje «ciju-miju» raspoloženje je kulminiralo migrenom. «Jupi», jebate! Već drugi dan me ne prestaje bolit.
Blago onom tko ne zna šta je migrena. Ja je imam otkad sam krenula u prvi osnovne. Jebo ti takvu genetiku i nasljedne pizdarije. Pa šta sam baš ovo morala dobit u miraz od matere i babe? A nisu mi mogli neku stančinu dat u nasljeđe, koji ojrić viška, nego one meni migrenu? Fala in, jebate...
Mrzim taj osjećaj kad se ujutro budim i osjetim da stiže. Migrena, a ne menstruacija, al i o tome bih mogla jednom prilikom prozborit koju...
Glava je onako mutna, još ne boli, al je sve nekako stakleno, svaki zvuk mi odzvanja po glavi, odbija se po lubanji s jedne na drugu stranu...
Osjetila se maksimalno izoštre; oči postanu turbo senzitivne na svjetlost, smeta mi i ono malo što prodire kroz rupice na roletama, a njuh mi bude bolji nego u pasa goniča:). Nanjušim svaki parfem u blizini, ma omekšivač i detergent u kojima se roba prala. O smradovima neću ni govorit, na njih mi želudac jednostavno krene uzbrdo. A kako tek osjećam one stvarne mirise tijela... Ozbiljno.
I onda rapidno počinje pulsirajuća bol u slijepoočnicama. Uglavnom s jedne strane više nego s druge, s tim da u svojoj 20togodišnjoj (i još koju godinicu više) karijeri migrenistice nisam uspila skužit kad i zašto boli lijeva, a kad desna strana. Ako imam izrazito lošu karmu taj dan, e onda najebem i bole me obje strane, kao npr jučer.
I laže onaj tko kaže da se tablete protiv glavobolje mogu izbjeći. Ma mogu kurac krasni! Ja gutam sve što mi pod ruku dođe. Najdjelotvorniji mi je ipak caffetin (komada nekoliko kroz dan, ovisno kakve sam sreće). I nemoj mi prodavat priče da probam sa andolom, aspirinom ili tako nekim light sranjem. Meni to jedva da temperaturu skine, a moš mislit šta će pomoći sa migrenom! Znala sam eksperimentirat i sa voltarenima (naročito onim rapid), ketonalima, saridonima, analginima... i ništa.
Caffetin rules, on mi je najučinkovitiji.
U vrijeme njene vladavine ne dao mi Bog da zapalim koju ili kavu popijem. Užas! Nema šanse, umirem od još jačih bolova i izbacujem dušu van.
Svi znamo da glavobolje nastaju uslijed fizičke i psihičke prenapregnutosti, a kako pogađate da sam ja jedna fina guzica koja se u životu nije puno fizicki umorila, jerbo me je mater napravila pametnu i mimoznu, pa sam se primila knjige od malih nogu, onda mi migrena dođe kad se lipo psihički iscrpim, da ne kažem, ispizdim. Ta unutarnja previranja mi uvijek dođu glave...
I da, zaboravih dodati da sam za njene vladavine izrazito labilna, razdražljiva i neprijateljski nastrojena, no to nije ništa novo za mene:).
A dobra vijest je ta što mi migrena otkriva da imam glavu :). I nemoj mi sad pričat kako i zub boli kad je šupalj...
KORISNO JE ZNATI:
- 10% žena je vodilo ljubav u toku prvog sata prvog susreta
- 20% muškaraca je vodilo ljubav na neuobičajenim mjestima
- 36% žena voli naturizam
- 46% žena je probalo analni sex
- 70% žena voli sex ujutro
- 80% muškaraca nisu nikad imali homoseksualni odnos
- 90% žena voljelo bi voditi ljubav u šumi
- 99% žena nisu nikad vodile ljubav u uredu
ZAKLJUČAK:
Statistički je vjerojatnije da će muškarac naguziti neku nepoznatu zenu u šumi ujutro, nego da će voditi ljubav sa ženom u uredu, na kraju dana.
POUKA:
NE OSTAJTE DO KASNO U UREDU, BESKORISNO JE!
Danas sam malo tužna. Malo propitujem sebe. Sa baterijskom lampom pokušavam osvijetliti što se to sve skrilo u različitim kutovima moje duše. Došlo je vrijeme za jesensko provjetravanje i spremanje stvari na svoje mjesto.
Ove stare čarape valja baciti, pete su im se izlizale...
Vidi ti kako je ova donja roba završila bačena na dnu ormara...
Hmh, ovaj džemper je star, al u dobrom stanju... Mogao bi i ove zime poslužiti... Ili je «de mode»?... Ajd ostavit ću ga zasad tu na polici, pa ću vidit šta ću s njim...
Hvala Bogu nisam moljce našla... Valjda ipak redovito čistim za sobom....
Mrzim nesređene stvari. Mene to zbunjuje. Ja se ne snalazim u kaosu, gubim se. Više volim izgubiti malo više vremena, pa posložiti sve u svoje kućice. Moram znati na čemu sam, što tražim i što očekujem. Nisam ja za mozak u vjetar, pa kako bude. Bitnim stvarima treba uvijek znati gdje je mjesto.
Nema sad veze di su mi ljubičaste rukavice od prošle zime, al ne mogu ne znati di mi je kaput!
Nema više guranja pod tepih, sve se ispreplete, isprlja, poprimi boje jedne od druge, ni na što ne sliči. Više ne znam s čim raspolažem. Ne može to tako.
A cipele... S cipelama treba posebno oprezno. Treba ih pripremiti za sezonu, hraniti im kožu, održavati, čuvati ih od nepogoda.
Imam jedne prekrasne, al su neudobne. Možda da ih odnesem kod postolara na rastezanje? Da, mogla bih im dati jos jednu šansu...
Opet su tu i ove moje stare najdraže, odslužile su svoje, al mi ih je žao baciti. Toliko su toga prošle sa mnom...
A vidi ove salonke – žuljaju cim ih pogledaš, njih ću definitivno baciti.
Ma čekaj, pa meni instant treba dva para novih! Odmah. Ne može to tako sa ovim isluženima.
Eto ga, još malo i provjetravanje će doći do kraja, bitno da opet imam koncept s čim što ide, što imam i što mi fali. A za ono sto mi fali – a u nabavku! A nego di?...
Imam par stvarno bliskih prija. Dvije do tri, mozda četiri.
Prima Prija je vec rodila. Ima aždajicu od skoro dvije godine. Obožavam je. Žao mi je što je daleko, pa je ne vidim često. Nekidan sam je preko telefona čula kako priča. Mala slatka aždaja... Prima Prijo, znaš da mi fališ... Znaš da samo tebi mogu otvorit dušu bez puno objašnjavanja... Ponekad stvarno imam osjećaj da smo nas dvije razvile telepatiju jer se uvijek nekako stvorimo jedna uz drugu kad je onoj drugoj to potrebno. Draga moja Prima...
Jučer sam doznala sretnu vijest da je i druga moja prija trudna. Provele smo cijeli dan skupa. Kako je sretna, kako samo drugačije zrači. Uvijek sam mislila da je to samo fama o trudnicama, al ona stvarno drugačije zrači! Veselim se što živimo u istom gradu, pa ću moći pratiti njene mijene. Veselim se gledati je kako se zaobljuje, kako joj cice (konacno – sorry:)))))) rastu. Danas sam joj dala prvi poklončić za bebu – mala slatka majica. Drzim fige da sve prođe u redu i da na proljeće dočeka(mo) bebicu.
Popodne smo birale imena za dijete. Nisam mogla vjerovati, al to me relaksiralo.
Eto ga, počelo je, počelo i u mojoj bliskoj okolini. I drago mi je zbog toga. Jest da to trenutno nije bas moja perspektiva, al neka beba oko nas. Nek su moje prije sretne.
A beba pun grad. Plaze, plaču, smiju se, gledaju iz kolica, izviruju iza mama, trudnice ponosno šeću, nadiru sa svih strana... Ajme, ovo je biološki sat!
A ja?... A ja se jos uvijek borim sa dječjim bolestima... Šta ti je život...
Bila sam danas na beskonačnoj kavi sa frendicom u tuzi. Jebiga, opet jedan s ONIM medju nogama na tapetu. Dvogodišnja veza se konačno privela kraju jer joj je dopizidilo plesati izmedju «oću te ženit» i «ti si prekrasna, iznutra i izvana, al ima možda još netko prekrasniji za mene». O majke ti mile, ako ja to razumijem...
Dobro, ni ona nije «roža fjore» jer se, izmedju ostalog, dala malo predugo vozikati (mislim pri tom na dio "možda ima netko prekrasniji od tebe za mene"), al ko sam ja da sudim... I sad tupa pogleda i nevesela srca skuplja svoje konce.
Rasplela se tako polemika o frajerima koji oko tridesete bježe od ozbiljne veze kao vrag od tamjana. Bar po pričama kojima smo mi svjedočile na ovaj ili onaj način.
Fakat, kad se okrenem oko sebe u svima koje vidim, a imaju ONO medju nogama, prisutan je taj strah. A zašto? Je l to zato što mi, bez ONOGA izmedju nogu, želimo nesto «ozbiljno» u što ćemo ulagati jer nas biološki sat tjera na to? Je l to zato što smo odgajane da dodjemo do «cilja»? Je l to zato što se, generaliziram, na brak gleda kao na dio statusa? Šta stvarno???
Je l to zato što se oni s ONIM osjećaju kao lovina, a od malih nogu ih uče da bi oni trebali biti lovci?
Je l zna netko ijednog iz stada s ONIM medju nogama da se ne plaši toga?
Prokopavši po vlastitim iskustvima i iskustvima naših bližnjih frendova ispada da će ti netko s ONIM medju nogama obećati brda i doline u dvadesetima (čitaj:npr. za vrijeme faksa), a tad ona (bez ONOGA izmedju) neće, nije sigurna, nije spremna, a za npr. 8 godina situacija se preokrene. Kako to da je onoj bez ONOG medju nogama vrijeme za «ozbiljno» kad riješi faks, posao, egzistenciju, stan, a netko sa ONIM medju nogama se tada povampiri i bježi?
Eh, da je pameti bilo, pa se udati u npr devetnaestoj...
Ok, generaliziram. Mozda i prepovršno, al kad me ova moja smiksala sa svojom teorijom. A i za mene nema straha. Još nisam riješila stan, pa mi nije vrijeme za «ozbiljno». JOŠ. :)))
P.S. Molim da se nitko ne nadje uvrijedjen, ovo je samo neozbiljni osvrt na frendičinu jadikovku.
I u svom dvorištu trebam pazit što govorim, upozorena sam da ovo nije samo moje ;). Jadna ja... Ni kučeta, ni mačeta...:)))
bas se razmisljam kako se sklanjam na blog kad god sam histericna i grintava. i bas je to dobro. tu se ispucam. tu ostavim negativnu energiju. pozitive mi treba za real life.
naoruzavam se strpljenjem. ocajnicki mi treba u zadnje vrijeme. i dva zrna mudrosti. i osmijeh kad pogledam oko sebe.
a ovo ovdje, ovo je moja centrifuga. tu izbacim sve iz sebe, izžmikam se skoro do kraja. ovo je moje mjesto. tu samo sebi razumljivim rijecima izbacujem van ono sto me smeta. i lijepo je. svidja mi se ovo moje mjesto. samo moje.
a sad oblacim na sebe strpljenje i dva zrna mudrosti, sminkam se s osmijehom i... do vidjenja...
bljee... odlučila sam maknut onaj chat sa svog bloga, ide mi nakurac, previše mi je živahan i šaren, a u danima grintavima i histeričnima kao što je ovaj pili mi živce.
vec danima se nekako borim sa zlovoljom, a nema joj nekog posebnog razloga. osim sto mi nakurac ide svašta iz različitih segmenata života, al ne da mi se o tome (sad tu ide onaj smajlić šta sve gura pod tepih...).
kod nekih od vas (škovacera, galeb) sam pročitala da su u sličnom stanju i da je to sindrom rujna. ma da?! a šta fali rujnu? lipi misec, potencijalno bablje lito ili nagovještaj jeseni... a ja kontra babljeg lita nemam ništa, a bogami i sa jeseni sam na "ti" jerbo sam jesenski tip.
kad se ujesen sve gasi, ja živnem. ozbiljno. volim osjetit mrtvo lišće pod nogama dok šetam gradom. naročito gornjim gradom. volim sivo oblačno nebo. volim prve magle. to mi bas super. bit ce to ovaj moj škorpion iz mene progovara.
jebiga, do sad ste vec valjda shvatili da sam atipicna dalmošica.
eto, idem se zavući iza svog monitora i režat potiho... do nekih boljih dana...
"...mili Bože, kud sam zaš'o,
u govnima sam tebe naš'o..."
Crtica 1: Žena kaze da se neće udat ako tip nije bogat. Da jebo život bez para. Da joj je onda bolje samoj. Da brak mora biti zajednica u kojoj će samo uživati, a ne baviti se svakodnevnim problemima. Da muškarac uvijek mora zaradjivati više od nje. Da je on taj koji se mora brinuti za nju. ?! Jebote.
Crtica 2: Žena priča kako je osnovna stvar za uspjeh braka odvojiti muškarca od prijatelja. Zaposlit ga po kući. Da ne skita naokolo. Hmh. Valjda ona zna najbolje. Nema on što s prijateljima na pivo. Nek mijenja zavjese. Nek razvozi djecu. Nek privredjuje. Nek montira vodokotlić. Veli da moze dvaput mjesečno s prijateljima na cugu. ?! Jebote.
Crtica 3: Žena hoće dijete. Nije joj važno tko je otac. Da brak ionako nosi same probleme. Da muškarci uvijek varaju jer ljubav prestane, a žena postane neprivlačna. ?! Da je bolje onda roditi sam svoju bebicu i da toj bebici nikad nista neće nedostajati jer su muškarci ionako samo zakurac. ?! Jebote.
Crtica 4: Žena našla nekakvog muškarca. Udovoljavala je njegovim prohtjevima kad god mu se sprdnulo. Nije ga nazivala, nije ga čamatala da se vide kad je njoj palo na pamet. Puštala je njega da je nazove kad je poželi. Što god to značilo. Nazivao ju je cca svakih dvadeset dana. Da, dvadeset dana. Ponekad bi je izveo na večeru. Ponekad bi je doveo k sebi i afterwards poslao doma. Žena kaže da se u medjuvremenu zaljubila. ?!. Ajde dobro. Jednom ga je prva nazvala. Dogovorili su da će doći k njemu. Sredila se i uputila prema njemu. Usput stala kupit mu omiljenu hranu. U medjuvremenu ju je nazvao i otkazao dogovor zbog poslovnih stvari. Navecer u 9?! Ajde dobro. Vratila se ljuta doma sa hranom. Pojela je skupa sa poznanicom. Plakala dok je gutala hranu. Za dva sata ju je nazvao i naručio da sad dodje. Žena otrčala veselo mašući repom. Vratila se za dva sata. Tužna. ?! Jebote.
I to je sve ista žena... Umorila me, majke mi... Dodje mi da uzmem bat za meso u ruke...
Dragi dnevnice,
kako sam jucer provela u pizdu strininu dosadan dan!
Na poslu sam se lobotomirala i uglavnom sutila sto je za mene pravo cudo. Ronila sam po glupim tablicama i ovaj put pritajeno mrzila cijeli svijet. Onako, u sebi, za svoj gust.
Popodne sam docekala majstora. Je, onog vodoinstalatera od prije 10-tak dana. Tek jucer. Jebiga, nisam stigla ranije, sta sad, bitno da je sve gotovo. Gotovo kao sto su sinoc i moji zivci bili proslo svrseno vrijeme nakon sto me upilao sa svim mogucim pricama i osjecao se pozvan objasniti mi razliku izmedju pipe nad lavaboom, zidne i one doli, i one nad sudoperom. I onda smo se prebacili na kvalitetu wc daske. Ma jebe mi se! Medjutim kako sam odlucila u zivotu biti totalni optimist onda cu gnjavazu majstora sa vodo-pricama shvatiti kao priliku da se nauci nesto novo, buahahaha.
No dobro, ako nekom treba savjet u vezi vodoinstalaterstva skoro da se osjecam pozvana zinuti. A znas mene... Zijevam di treba i ne treba...
A inace, najveci izbor za shopping tih dzindza-mindza za vodo-cuda mozete pronaci u Bauhausu. Mom iskusnom sopingholicarskom, a neiskusnom vodo-nesto oku se cini da je Bauhaus naj, naj po izboru, akcijama, cijeni, robi, a i ovako je oku ugodan, bar ovaj na Jankomiru.
I iscrpljena nakon majstora, odoh pod tusic, obavih bjuti tretmane i u krpe. Spavala sam vec u 10 piem. Da ne povjerujes. Bez intencije razgovora sa ikim. Ignorirajuci sve esemesove. Ne pregledavsi mejlove. Ne zavirivsi na net.
B(l)oze, koji je to bio dosadan dan... Al ja sam ok... Ozbiljno...
Nocas bih mogla napisati i gnjevne i tuzne recenice... Ubija me u pojam stanje kad ne znam kud bih ni kako sa sobom, a ne znam jesi li uzrok ili posljedica.
Nocas sam ubila nesto, u tome je bio velik dio mene u zadnjih godinu dana, a nije pripadao samo tebi. I sad kad oplakujem, ne oplakujem samo onaj tvoj dio nego i njegov prosli. Nestale su i zadnje stvari koje su cuvale opipljivu uspomenu. Jedan «delete» je unistio sve. I nije mi zao. Previse me toga gusilo kad god bih pogledala u kutiju.
Previse sam placipickasta da bih realno mogla sagledati situaciju. Umorna sam od svega, hocu rame za plakanje. I nije mi bitno kome pripada, hocu da je samo moje.
Tesko mi je vise hodati sama kroz sva previranja. Tesko mi se oslanjati samo na sebe. Ne treba mi savjet sto dalje jer znam i sama. Hocu da me netko drzi i pusti da placem bez razloga.
Toliko toga u meni hoce van i dosta mi je vise samogusenja. Ne mogu vise.
I kad placem, placem samo zbog sebe, zbog stvari koje su mogle biti, a nisu, zbog onih koje sam otpratila negdje drugdje, zbog onih koje jos nisam srela.
Nocas sam umorna od svega. Nocas ne zelim biti jaka. Nocas placem. Nocas trebam nekoga. Nocas sam sama. Jebiga.
Jedan prigodan:
- "Fato, jesi li za seks i magiju?"
- "Kako to misliš sex i magiju?"
- "Jednostavno. Odemo do mene, dobro se izseksamo, a onda ti samo nestaneš..."
Nisam na cisto sa sobom bih li se upustila u komentiranje gore navedenog ili ne...
Mozda ipak da, za promjenu, zasutim i osluhnem?...
Da, tako bi moglo biti ovaj put...
...širok šor, ledina... ili tako nekako... i jos nesto sa sokolom (ta tica je popularna u slavonskim pjesmama?)...
ljudi moji, evo mene sa prve svadbe u zivotu koja mi se svidjela! i jos turbo trijezna jerbo sam vozacica bila... nemres bolivit...
dakle, dopingirana colom i mineralnom cisto lijepo sam se zabavila, natancala (tarapana, draga moja, tarapana:)), nazderila (a sto drugo, ipak sam na slavonskoj svadbi bila). a tek slavonski kooooooolaaaaaciiiiii... mljac...
muzika je bila zakon, izgledaju ofucano, al ima nesto u tim ofucanima na pragu cetrdesetih, znaju mestri svoj zanat, sviraju tocno fini omjer svega i svacega. cak ni nas dvoje dalmatinaca nisu preskocili sa gibonnijem. ajde, ne mos bas olivera zazelit, al bilo je bas fino.
evo da se ja moram udat na klasicni nacin (sto je prilicno nemoguce) odabrala bih njih da mi sviruckaju.
moram napomenuti da sam bila zvijezda za fotografa i njegovog tatu snimatelja. s fotografom sam izasla na kraj pokazavsi mu svoje zubice nakon sto sam zakljucila da ce me biti na vise slika nego mladenaca, ali tata... majke ti mile, u jednom momentu sam posumnjala da on snima radi svoje privatne kolekcije:)))))
vjerojatno cu biti u svakom drugom kadru. no dobro, sto je tu je, nisam ja kriva sto sam lijepa i privlacna ;)... ponekad se tesko nositi s tim...:)
kao prava zvijezda naravno da nisam cekala fajrunt, nego me evo zadovoljne doma.
sutra me jos ceka postsvadbeni rucak, ajde da vise i ja probam sto je to cobanac o cemu svi pricaju...
i iskreno se nadam da je sad za neko vrijeme vise mir sa tim svadbama jer ce mi se zivot pretvorit u sljakeraj preko tjedna i svadbe za vikend. ocu ja imat malo vremena i za sebe, ljudi! ocu se i ja udat! a kako cu kad ste navalili na mene ka sivonje sa pozivima u svatove, a onda mi dovedete same uparene muskarce tamo???
ccc... nitko na mene ne misli...
...ponekad pozelim dati petama vjetra i otici daleko odavde i sada... od sebe...
...danas je takav dan...
zivjeli nemiri!
Šlap, šlap, šlap...jebiga, zapostavila sam svoju kreativnost na blogu (buahahha) i uzela godisnji jucer jerbo sam morala na tren skociti do Graza.
E sad se ti pitas zasto...
Mislis da nisam valjda opet bila u shoppingu? Hehehe...
A sto je najbolji lijek za utjesiti se? Nije sex, jebote! (Dobro, o tome mozemo diskutirati, al ne sada ;)) Ni kolaci! A-a... Ma nemas pojma... Pa shopping!
Znas mene. Doba je opsesivno-kompulzivnog trosenja para. Krajnje je vrijeme za rekuperaciju trosenjem, inace bih mogla poluditi. Ma dobro, preuvelicavam. Nije tako strasno, al isto ciklama mudante i redjipet instant popravljaju raspolozenje.
Ma nisam nesto zadovoljna jucerasnjim pohodom. Tamo di ja inace idem jos nije pristigla cijela zimska kolekcija, a bilo je puno repova ljetne... Ma dobro, isto sam potrosila koju stotinicu, e... (e kao eura i e kao e, moja omiljena lokalna postapalica, op.a.).
A zasto sam se otputila u Graz? E zato sto sutra idem na svadbu. Pravu slavonsku, po obicajima, al od, Bogu hvala, samo 100 ljudi. Kazu da je za njih to pih, a meni je i 50 puno, al o ukusima, obicajima, blablabla ovaj put necu.
Da se vratim, nedostajale su mi bas jedne hlace koje sam pikirala onomad u Mariboru, pa sam se sad kompletirala i sutra cu biti prava dama u crnom sa bijelo crnim cipelama. Cak sam i bisere posudila od J. Onasis. Toliko o glamuru.
I kako sam dobila dodatno par pitanjaca di je taj H&M u Mariboru i sve o njemu sto znam, evo pokusavam isisati sve iz sebe sto nisam u prethodnom tekstu, pa draga moja evo rezultata:
Tocna adresa je Vetrinjska ulica 20, smjestili su se u samom centru, odmah pored Pro Banke, ziva pizdarija je sa parkingom, naravno da nemaju svoj, al ima odmah pored Pro Banke garaza, tako da se naoruzas tolarima i stvar rijesena. Ako bude srece mozes se parkirati i besplatno, zamisli ne naplacuju u centru parking, samo sta ima malo prostora. Svaki dan ti rade do 19:00 h, a subotom 9:00-13:00 h. Sat voznje ti je od Zagreba, stvarno nije daleko, a s obzirom na svoje jucerasnje iskustvo, nema potrebe ici do Graza. Ponesi putovnicu da trazis DDV (neces se valjda odreci tog zadovoljstva), a svaki racun koji je veci od 75.01 E ima pravo na povrat. Toliko ces sigurno potrosit ;). Eto ga, javi kako je bilo i sretan ti lov ;)
P.S. Ne zaboravi se naoruzati lovom za autoput: po 10 kn za jedan smjer za zagorski autoput, a do Maribora imas isto neki kvaziautoput po 180 tolara u jednom smjeru, primaju i kune, al samo papirnate, pa se naoruzaj sa papirnatim deseticama. Za one koji ce potegnuti do Graza: na austrijskoj granici vinjeta za njihove ceste kosta 7.60 E, vrijedi 10 dana.
dobro oce mi netko odgovorit koji je kurac vama muskarcima???
…danas se sjecam svog teatra…
…ocaranost djeteta koje promatra iz mraka rasvjetne sobe igru reflektora na pozornici, gumbe kojima se poigrava imaginarno stvarajuci pozar u daljini ciji odsjaj plese po pozornici, stvarajuci noc i paleci zvijezde na nebu...
…strka iza pozornice, radnici koji guraju kulise, glumci koji se zaplicu jedni preko drugih...
…zagrijavanje balerina, labudje haljinice, duga kosa strogo zacesljana u pundzu, ispijena tijela, misicave noge, njezni sklad pokreta...
…moje prve roze satenske špicerice na kojima sam napravila prve korake na vrhovima prstiju kao prava balerina…
…sjecam se djetinjeg srama kad su me postavili na pozornicu, obasjali reflektorom i dali mi da pjevam i plesem.…
…tete iz sminkeraja gdje su me prekrivali sljokicama i navlacili razlicite perike…
…sati provedeni u garderobi i presvlacenja u razlicite kostime… bila sam princeza...danas biram kostim Harlekina...
…prostor gdje su stajali razliciti rekviziti i lutke…
…operni pjevaci koji uvjezbavaju svoje glasnice…
…zamor svecano obucenih ljudi dok pune parter i loze…
…orkestar se uvjezbava…evo harfistice, trubaca i violina…tisucu razlicitih zvukova ispunjavaju prostor, uhu je ugodan taj nesklad...
…stize dirigent, zabacuje svoj frak, podize ruku…i….
…zastor se podize…
…bajka moze zapoceti…
Bljeee, mrzim pocetak radnog tjedna. Grintava sam. Danas cu se zavuci u svoj brlog i rezat cu iza monitora. Nek me se paze svi koje ne volim.
"Bok, macko, kak si provela vikend?"
Koji kurac te briga sta sam cinila za vikend!!! Ma ko si uopce ti? Pusti me da skuham kavu na miru, ne obracaj mi se! Pravi se da me nema! I da, macka ti je mater, idiote...
Sta svi zabijaju nos tamo di ne trebaju? Uopce ih ne zanima sta sam cinila, samo neki detaljic koji ce uhvatiti i poslije ga servirati u ko-zna-kojem kontekstu. Ma jebe mi se za to, al ne volim hinit prisnost tamo di je nema. Odbij od mene. Ne diram te i ne diraj me. I ne, necu ti se nasmijesiti! Mrš!
E vidis ti, svasta cu ja jos naucit o sebi... Kako se cijeli dan jebajem sa vodenim problemima (vidi donji post), shvatila sam da u stvari ne zelim biti emancipirana i da sam se gadno zajebala sa izborom muskaraca u zivotu. Opcenito.
Sve drzi vodu na teoretskoj razini, pa se prikazujem i zavaravam sebe kao uvidjajna djeva koja zna da prosjecan muskarac ne zna promijeniti gumice na pipi (kao sto ni ja ne znam), ne zna mijenjati osigurace (kao sto ni ja nisam znala), ne zna mi tiple stavit u zid da objesim svoje ogledalo, slike... (ni ja ne znam, bar nikad nisam probala)...
Ja puna razumijevanja se mislim onda: «Pa je, nije se ni on rodio s tim znanjem, bit ce da je i on razmazen ka i ja, pa je i kod njega otac to sve sredjivao, a on za to vrijeme igrao igrice na kompu i ganjao komade vani... Pa je, sta sad, nije on genetski programiran da zna sve o tim stvarima... Bitno da mi je intelektualno super, ove manualne poslice cemo vec rijesiti u hodu». Koji zajeb!
Eto vidis da mi smeta, kad se nadjem ispred u tom trenu meni nepremostivog problema, sta nijedan od mojih muskaraca ne moze uletit u pomoc. Pa ni uz pokusaj podmicivanja ruckom/vecerom. Je, da, svaki ce rec: «Aj dobro, ti skuhaj, a ja cu probat nesto napravit, al ne garantiram da pipa nece otpast ili da se zid nece srusit». E vidi kurca, a na kurcu zvoncic!
A zasto sam ja mogla naucit kuhati sve? Ali bas sve. A prije 10 godina sam znala samo skuhat hrenovke uz mogucnost da mi se rascvjetaju od prekuhavanja i ispec jaje uz opasnost da se opecem ako ulje pocne strapat jer bih jaje bacala s velike visine. I peglat sam naucila (dobro, dobro, to i danas izbjegavam kad god mogu...ali znam!), i cistim sve (kad nisam lijena, mislim kao da mi par pahuljica prasine sto se vuku po podu smetaju za bit sretna).
Dakle, ipak sam ja za podjelu na muske i zenske poslove. Majke ti mile, a ko ce meni obavljat sve one zenske poslove? Ja? Ajoj... Jadan onaj ko me dobije...
I jedna prica za kraj: prije par godina vozimo se frendica i ja u njenom autu i nasred Ljubljanske avenije stane auto. Pali ona jednom – nista. Pali vise puta – nista.
Sta cemo sad?
Odgurali nas neki dobri ljudi (muskarci, sic!) na autobusno ugibaliste, da nas barem netko ne naguzi nasred ceste i zovemo mi sve poznate redom na mob. Nitko se ne javlja. Ali bas nitko.
Jebote, sta cemo sad?
Sjetim se ja kako muskarci uvijek zagledaju pod haubu, znate one likove koje vidite sa balkona i koji po cijeli Bozji dan nesto kao cackaju pod haubom i predlozim da i mi dignemo haubu.
Govori ona meni: «Ma koji ti je kurac, ti nisi normalna, zajebavas se samo, daj uozbilji se i predlozi nesto konstruktivno!»
I ja tvrdoglava kakva jesam nisam popustila i natjerala sam je da digne haubu. I gledamo mi pod haubu. Ispod sve sporko, crno, neke zice, nesto, nista mi ne razumimo i ona pizdi na mene i dalje.
«Ma ajde, sad smo pogledale, ako to pali onim likovima u kvartu, mozda ce i nama, ajd, ajd, upali sad auto», govorim ja.
Konacno je prihvatila moju zajebanciju, sjela i – UPALILA. Majke mi. Evo crkla ako lazem.
Mozda da se ipak ja prihvatim popravaka, a?
Grrrrrrrrrr, crka mi je vodokotlic!!!!!! U 3pmm i stari stan, i ja podstanarka, i moja cimerica!!! Gnjev, gnjev, gnj...
DAJTE MI BROJ NEKOG DOBROG MAJSTORA OD VODE U ZAGREBU!!!!!!
Sad tu ide skruseni molecivi smajlic.
Jebemu, osim vodokotlica jutros su procurile i špine komada dva (za one nevicne dalmatinskom izrazaju: špine su pipe...b(l)oze, pa kako se to zove na sluzbenom hrvatskom jeziku?... ne mogu se sjetit...) i sad imam Nijagarine slapove u wc skoljci, nad kadom i nad lavandinom (lavandin je lavabo).
Sad tu ide jedna socna bestimja (aha! sluzbeno:psovka), al nijedna mi nije dovoljno socna, pa je prepustam masti citatelja.
Jedini «aquamajstor» ciji broj imam se ne javlja, a i bolje mu je da se ne javlja jer je zakurac i ne zna dobro niti gumicu promijeniti, a odere me ko macku kad treba naplatiti. Ko mi kriv kad sama ne znam gumice mijenjati... Jos...
Sto sam onda ja mudrica napravila?
Nazvala sam barbu koji mi je popravljao TV (samo se vi smijte, to je jedini majstor ciji broj imam) u nadi da mozda on ima kojeg pajdasa za vodu, ali stanga. Kaze on, njegov drugar od vode je umro prije par mjeseci. E jebiga sad.
Svi moji muski frendovi su isto zakurac za ovakve podvige, ne zna nitko kacavidu (srafciger ili nesto sto ne znam reci na sluzbenom nam hrvatskom) u ruci drzati; ne dao Bog da mi osiguraci iskoce u stanu (dobro, to sama rjesavam), da mi onaj programator na masini za robu ostane u ruci (ma i to znam sredit sama: dignem poklopac, pa mudrujem nad onim zicama i utorima u unutrasnjosti) ili da mi sudoper pocne povracat vodu nazad. Puj, puj, puj, da ne cuje vrag, jos mi samo to fali...
A pred ocima mi scena u kojoj dlakavi majstor u bijeloj potkosulji se zavlaci pod moj sudoper, pa otvara ono tamo dole... Puj, puj, puj, ko sto rekoh...
I sta cu sad? Nista, evo ja blogam uz sum slapova i cekam onu kozu od cimerice da vidim oce li ona biti domisljata. Ah, mogu mislit...
Ma dok ne dodje, isto cu ja ventil u zahodu zatvorit... A i kojeg novog muskog spretnog sa rukama bih mogla pripustit u svoj zivot, nek se nadje...
Gladna sam.
I boli me grlo.
Grr.
I radni mi je vikend.
Grrrrr.
I neispavana sam.
Grr.
Nervozna sam.
Jebo.
Kako sam my-way dala dobar prijedlog za lijecenje zenskih bedara (depri, ne beedaaraa kao nogu, nego bedara - od eng. bad:))) nije fer da i ostale zene (i oni koji se takvima osjecaju ili oni rijetki koji zele udovoljiti zenama) ostavim zakinutima za korisnu informaciju o otvorenju H&M u Mariboru.
Naime, moja veeeelika fotka visi u onom u Grazu u Shopping Centru West jer sam pasionirana shoppingholicarka i vjerna H&M sljedbenica (da, da, i ja pripadam toj sekti), pa zadnje eure bespogovorno ostavljam velikom H&M-u, tako sam doznala i za otvorenje u Mariboru.
Sala, igrom slucaja sam dosla do te informacije, pa kako sam sluzbeno bila u Dezeli, mislim se ja: «Ajd da i to vidim...». Jebo drzavu koji mozes proci na rezervi, pa sam tako uspjesno stigla s jednog kraja dezele na drugi, eskivirajuci pri tom popodnevni poslovni mingle-mingling, ali, who cares? Shopping je ipak shopping, a zapiti se sa kolegama stignem i navecer...
H&M se smjestio u uskom centru grada, pokraj PRO BANKE, fakat je veeeeeeeliki i na 3 nivoa. I ono najbitnije: cijene su iste kao u Austriji i placate sa svim karticama kao i u Austriji. Ne zaboravite ponijeti pasos ako namjeravate traziti povrat DDV i naoruzajte se strpljenjem jer su ove na kasi zbunjene u 3pmm kad moraju ispuniti one obrasce za povrat poreza.
S obzirom da tek iduci tjedan dolazi najfriskija jesensko-zimska kolekcija, ne sumnjam da ce nekolicina nas potegnuti i do Maribora, na izletic. Blizu je, zene, blizu, nije daleko. A i ZARA je tamo, zar ne?:)
Korisno za kraj: subotom rade samo u vremenu 9-13 h, nedjeljom ne rade, pa se nemojte zeznuti i gubiti dignitet moleci ih da ostanu otvoreni jos samo pola sata jer ste eto potegnuli cak iz Zagreba radi njih...
I onda, ko jos ne zeli u EU? Bar shoppinga radi...
Ah, mi plavuse ionako ne znamo razmisljati dalje od svog nosa...;)
He, slusam cilu vecer kako je Split najsportskiji grad na svitu, pa se pitam kakvu je mene to mater splicanka rodila kad je moja najsportskija disciplina u kojoj bih pobrala sve medalje, ordene, priznanja, pehare, plakete... ispijanje kave:).
A tek natjecanje u tome ko moze vise govorit:)... Govorim dok kljucam po tastaturi, evo i sad mrmljam sama sebi u bradu... govorim u svako doba dana i noci, govorim, govorim, govorim, pitam i odgovaram na poslu, govorim na mobitel, govorim na telefon, i chatanje je ka govor, je l da? govorim non stop... Ponekad toliko govorim da me posalju iz kancelarije na kavu da se malo odmore...
Je l ima koja olimpijada i za mene?
A blonde went into a world wide message center to send a message to her mother overseas.
When the man told her it would cost $300, she eed:
"But I don't have any money. But I'd do ANYTHING to get a message to my mother."
The man arched an eyebrow (as we would expect).
"Anything?" he asked.
"Yes, yes, anything" the blonde promised.
"Well then, just follow me" said the man as he walked towards the next room.
The blonde did as she was told and followed the man.
"Come in and close the door" the man said.
She did.
"Now get on your knees."
She did.
"Now take down my zipper."
She did.
"Now go ahead ... take it out ...."
She reached in and grabbed it with both hands ... then paused.
The man closed his eyes and whispered, "Well, go ahead."
The blonde slowly brought her mouth closer ... and while holding it close to her lips tentatively said...
"Hello, Mom can you hear me?"
za tetu Light;):
evo da vidis kako izgleda s druge strane ona prica o maltretiranju SMS-ovima.
Dakle, nevino sjedim jutros u firmi pokusavajuci se snaci u moru mailova koji su me docekali kad zvoni mob. Sluzbeni mob, naglasavam. Broj iz Dubrovnika. Hm, nepoznato, al ajd da vidim ko me smeta:).
- "Dobar dan, oprostite sto vas smetam, ali vi meni vec danima saljete SMS-ove..."
- Tilt, tilt, tilt... "Ja?!?!?!" Tilt, tilt, tilt... "A ko ste uopce vi???"
- "Pa ovaj, ja sam Petar i vi me danima vec opsjedate na mobitel, pa mislim, znate, nije zgodno..."...onako on zbunjeno u glasu.
- "Ma sta ja??? Ma ko ste vi uopce???" I onda odjednom zarulja je napravila PLIIINK!: ahaaa! o ovome svi pricaju vec par dana, al evo ja sam sad prva s druge strane, ja sam ona koja maltretira (eh, kako se netko dobro pobrinuo za moju ulogu:)))
A nista, odvalila sam od smijeha, odmah se sjetila drage Light i njene pricice i pokusala objasnit covjeku da nisam ja, da je mob sluzbeni i da ne poznam nijednog Petra iz Dubrovnika kojeg maltretiram SMSovima... I da, da ima jedan kojeg maltretiram SMSovima al nije Petar i iza tog maltretiranja itekako stojim:)))))))
Eto...jebo naprednu tehnologiju...
U ovoj luci nalazi se većina mojih slova.
Svašta se tu nađe: skrivenih riječi, predirektnih poruka, slovkastih štrajkova, loše prevedenih misli.
Povremeno dočekam mirno more i dobar vjetar u jedra te uhvatim pravac - otvoreno more. Pa kako Bog da.
S vremena na vrijeme sjeti se netko ispostaviti mi račun.
Za ono što je bilo i za ono što mi tek slijedi.
Ako si i ti taj netko, navrati do bestijica@gmail.com, tamo ponekad skoknem na kavu.
Volim gorču. I s malo mlijeka.
Vodi računa o tome - ne uljepšavaj i nastoj ne razvodniti priču.