Ima tih otimača, onih rijetkih koji nas otmu, nakon kojih se teško vraćamo...
Opet, ne možeš si dozvoliti luksuz nevraćanja. Ne možeš ostati tamo negdje zarobljena paušalnim istinama ispisanim njegovom rukom vođenom trenutkom, ne možeš ostati zarobljenica njegove stvarnosti prilagođene za tebe.
Opasni su ti otimači, k vragu... Da im bar na čelu piše upozorenje, da bar svaki od njih ima znak negdje na tijelu... Da barem znaš čitati iz madeža... Kao kad raširiš kartu svijeta, pa ti je jasno što ti je činiti kreneš li put ekvatora...
Najgore ti je kad skužiš da otimači i nisu nešto, da si ljubila i bolje, al' podlegla si svom osjetljivom trenutku. Kako drugačije objasniti svoju enormno veliku glad za dodirom, rupu nastalu uslijed nedostatka izmjene strasti, ogromnu želju potaknutu njegovom pažnjom, natruhu ljubavi, iluziju budućnosti... Kako to objasniti?
Teško se vratiti. Lakše je potonuti s mislima da je šteta što nije uspjelo to s vama. Lakše je proglasiti vlastitu nesreću nego sebi priznati da si zbog osjetljivosti vlastitog trenutka progutala prevelik zalogaj.
Sada znaš da je zalogaj pun skrivenih frustracija upakiranih u pametnu priču o svijetu, tada ti se činilo da je svijet poput bajke u kojoj si konačno dobila glavnu žensku ulogu.
Puno lakše je uvjeriti sebe u vlastitu nesreću jer, "...tja, stvarno nemam sreće...". Puno lakše je to nego priznati sebi da si upala u trapulu koju ti je namjestio da bi se nahranio, a i tebe je tvoja glad vodila ravno u istu.
Tako ljudski je oplakivati se, potražiti krivicu u sebi i dalje misliti da je on tip osobe baš po dobroj mjeri, ali eto, nije išlo... Puno lakše je to nego prihvatiti činjenicu da te - smuljao. A mislila si da si sa sto masti premazana, ha!
Sve što si trebala sebi priznati stane u par riječi - kriva si jer si brzala. Kriva jer si mislila da će doći netko tko će riješiti tvoje probleme, uhvatiti se u koštac sa životom umjesto tebe, netko zbog koga ćeš možda poželjeti mijenjati se. Kriva jer nisi odradila ono što ti je dano u zadatak - biti bolja odmah.
Jednom kad se vratiš, jednom kad odlučiš da je vrijeme za povratak, bez obzira koliko velika tvoja praznina bila, nećeš više tako lako nasjesti... Nećeš zato što si odradila svoj zadatak. Postala si sebi bolja. Postala si sebi prijateljica.
Ma naučiš štošta o sebi i svijetu koji te okružuje. Sve što ti treba, to je - vrijeme. Vrijeme koje nema veze s tvojim godinama, djevojčice luda...
U ovoj luci nalazi se većina mojih slova.
Svašta se tu nađe: skrivenih riječi, predirektnih poruka, slovkastih štrajkova, loše prevedenih misli.
Povremeno dočekam mirno more i dobar vjetar u jedra te uhvatim pravac - otvoreno more. Pa kako Bog da.
S vremena na vrijeme sjeti se netko ispostaviti mi račun.
Za ono što je bilo i za ono što mi tek slijedi.
Ako si i ti taj netko, navrati do bestijica@gmail.com, tamo ponekad skoknem na kavu.
Volim gorču. I s malo mlijeka.
Vodi računa o tome - ne uljepšavaj i nastoj ne razvodniti priču.